Zato 720.000 potpisa još uvijek izaziva zbunjenost na Markovom trgu i Pantovčaku, gdje su se uspjeli suglasiti samo u jednom: najmanje je riječ o Zakonu o radu. Ali to gore po političku pamet. U tom slučaju valja raščistiti: onda, o čemu jest riječ?
Neki od sindikalnih lidera reći će da je masovni odaziv njihovoj peticiji znak sve veće količine negativnoga naboja prema domaćoj varijanti neoliberalizma, koji je ionako potrošio svjetske potencijale. Neki drugi sindikalisti uvjereni su kako se građanstvo solidariziralo s radništvom, ostavljenoga, kako bez radnih mjesta i plaće, tako bez zakonodavnoga pokroviteljstva. Predsjednik države Ivo Josipović, pravni stručnjak i veliki vjernik formalno-pravne artikulacije osjećaja pravde, zaključio je kako je na djelu narodni zahtjev za pravednom raspodjelom recesijskoga tereta. Iz vladajućeg HDZ-a, koji je ionako već mjesecima razdrobljen i ošamućen, izbilo je nekoliko teorija, sve gluplja od gluplje: od neprijateljskoga i nazadanjačkoga otpora progresivnim HDZ-ovim anti-recesijskim mjerama i grandioznim reformama, do slijepe potpisivačke gomile koju SDP-a koristi u rušenju aktualne Vlasti.
Uzgred rečeno, nikada se ne bi našlo 720.000 ljudi na sindikalnim štandovima, da je SDP iole pažljivije sagledao recesiju i anti-recesijske priče.
Potpis uz spremnost na odmazdu
Na sreću, sami sindikalisti (vidljivo stekavši samopouzdanje) nisu se upustili u obračunavanje s napadačkim teorijama, uzdajući se u dobru kolektivnu asocijaciju o vrijednosti ovdašnjih potpisa: možda premijerka ne zna što potpisuje u ugovoru o TLM-u, ali 720.000 ljudi koji stavljaju svoj daktiloskopski otisak na sindikalnome papiru, unatoč maltretiranju s JMBG-om, OIB-om i polovičnim zakonom o referendumu, imaju savršeno bistru svijest o uzrocima i posljedicama vlastoručnih poteza.
U tako velikom uzorku, motivi su uvijek raznovrsni, po mnogim kriterijima međusobno nespojivi. Potpisali su ogorčeni i nesretni radnici Pan Papira pred mirovinom, otkrivši da mirovinu neće dobiti, jer njihov gazda, naočigled državnih inspekcija, godinama nije plaćao staž i socijalno. Potpisala je jedna vrlo sposobna poduzetnica, koja u maloj krojačkoj radionici zapošljava petero radnika. No, njezini interesi nikako da se poklope s anti-recesijskim interesom Udruge poslodavaca. Potpisivalo je troje studenta, jedan taksist, pa jedna prodavačica, inače s diplomom profesorice sociologije…“Potpisujem samo zato što taj referendum živcira političare“, izjavila je, hodajući prema štandu na Trgu Bana Jelačića.
Po svemu tome ispada da ključ razumijevanja nije u brojki od 720.000 građana, nego u načinu na koji je nastao tako veliki kolektiv: nakon gomile i svjetine, koja liječi sve pojedinačne strahove i čuva anonimnost svakoga pojedinca, ovo je potpisivanje obavljeno uz puni građanski identitet, čak uz spremnost na političku ili radnu odmazdu, koja po ovdašnjoj tradiciji nikada nije isključena.
Vlast se, pak, pripremila na nešto potpuno drugo. Stavljajući u punu pripravnost špijune i MUP-ove specijalce, vlada i njezine institucije uzdale su se u ludističko sljepilo kao u Grčkoj. O, kako bi ispali napredni, civilizirani, dalekovidni u vlastitim očima, da se na sindikalnim štandovima nije pojavilo građansko društvo, nego divlja gomila...
Jasna Babić jedna je od osnivačica upravo pokrenute novinske agencije IMR, koju možete kontaktirati mejlom na resinmedias@gmail.com.
