Je li peto mjesto u natjecanju najboljih svjetskih alpskih skijašica i skijaša uspjeh ili neuspjeh? Uoči natjecanja, velikoj većini naših medija (uz rijetke i "časne" iznimke) nije ni na um padalo da se o bilo čemu govori, osim o pobjedi. Samo 24 sata uoči odluke, a barem bi tada sportaš trebao imati maksimalni mir za potrebnu koncentraciju, Janica Kostelić morala odgovarati na upit na koji nije ni mogla znati odgovor, ali je medijski čovjek to zahtijevao, uz "fantastično" pitanje: "Jesi li izložena pritisku medija?". Neshvatljivo je da pitatelju nije bilo ni na kraj pameti da je baš on taj, i to najgori.
Doista je fantastično (bez navodnika) koliko se neznanja, nerazumijevanja, nerealnosti skupilo oko pojave Janice Kostelić. Kada je prije tri godine na Olimpijskim igrama u Naganu bila osma u kombinaciji, to se smatralo čudom, jer Hrvatska nije, niti će ikada biti, unatoč fenomenima kao što je Janica i skijaškim centrima – skijaška zemlja. Zatim su došle pobjede i ozljede. Bio je to "smak svijeta".
Ozljeda je bila "strašna", "nepopravljiva", itd. Onda je došao "čudesni" oporavak, a da praktički nitko od onih koji su o tome razglabali na široko i "jezivo" (kao u američkim filmovima) ni blagog znanja nisu imali o koljenu, o njegovoj anatomiji, o značenju, o slabostima, o problemima koljena. Pabirčilo se, naklapalo i uvjeravalo i usmjeravalo neupućenog (i lakovjernog) čitatelja. Nakon toga je sve odjednom ispalo drukčije. Bio je to sjajan materijal za žuti tisak, zaredali su uspjesi i već nakon šest pobjeda u Svjetskom kupu ženskog slaloma Janica Kostelić je osvojila mali kristalni globus, tj. Svjetski kup.
Tada se zbiva nešto neobično, ali karakteristično za naš određeni sportski medijski mentalitet: to je jedva tko zabilježio, nitko to ne smatra bitnim, nakon svega što je prethodilo Janičinom uspjehu.
Doslovno, nezajažljivo se na Janicu (iz toplih redakcijskih ili hotelskih soba) postavlja breme: "Ma ne, kakvi mali globus nama (ne Janici)! Treba veliki globus." Sve tada eskalira: "Janica je čudo", "Janica to ne samo može, ona to mora" (naravno, zbog nas nezajažljivih)! Nitko se više ne sjeća ni nepostojeće podloge Janičinom fenomenu, ni problema niti poteškoća rasta, nitko se ni ne pokušava sjetiti da je prije samo godinu dana bilo pitanje ne samo hoće li Janica i dalje skijati, nego i kako će koljeno uopće funkcionirati.
"Ma kakvo koljeno! Mi, mi hoćemo ne mali globus. Nama pripada veliki globus!" "Nas u tome mogu spriječiti samo austrijske makinacije! I zastavu nam skrivaju!" I tako dalje – do apsurda.
Tada dolazi onaj kobni slalom za kombinaciju. Problem je bio što smo ne samo najavili pobjedu u toj kombinaciji, ne samo i u idućem specijalnom slalomu, nego i dvije zlatne medalje čak na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju, za punu godinu dana.
"Kako se to dogodilo?" "Pa, Janica je, zar nismo to već bezbroj puta najavili, nepobjediva?" Zanimljivo je da nitko, baš nitko od tih "stručnih" medijskih ljudi, ništa ne zna o problemima sportske forme! Zar se nitko od njih nije znao upitati: kako će Janica održati formu punih šest mjeseci? Zar nitko nije vidio da je pad bio posljedica "zamora materijala"? Zar nitko od njih ne zna da ono što se događa na snijegu nije slučajno, automatski, nego da se odigrava u čovjekovom fenomenalnom kompjutoru – mozgu i da je svaki, pa i najsitniji pokret, dirigiran iz mozga? No, i mozak se, naravno uz noge, ruke i cijelo tijelo, umara. Kad se umori, pokreti više nisu, a i ne mogu biti, točni, precizni.
Dosta je samo tri mjeseca maksimalnih napora da se pojavi umor svega, a posebno mozga i pripadajućeg sustava. I mozak se mora odmarati i odmoriti. Na razne načine, ali nikako tako da ni trenutak nemaš mira, ni trenutak odmora, nego uvijek i bez prigovora moraš biti na raspolaganju baš svima i odgovarati na svako pitanje koje nakon tisuću razgovora postaje, htjeli mi to ili ne, bez uvrede – blesavo.
Kako može pametan sportaš odgovarati na pitanje "Koji ćete biti?" Ili, što je gore, "Hoćete li pobijediti"? Naravno da hoće; to je sastavni i bitni dio sportskog natjecanja, ali o tome ne odlučuje, a to je i privlačnost sporta, pojedinac, nego čitav, veoma širok sklop svih mogućih okolnosti.
U slučaju Janice Kostelić na Svjetskom prvenstvu odlučujuće je bilo, i sasvim normalno, da je poslije doista iznimnih napora došao ljudski pad forme. Tome je bitno pridonio i nevjerojatan, rekli bismo drastično, primitivizam, gotovo nezajažljivi pritisak medija. Janica nije poražena. Poražen je golemi dio naših medija koji se sad odjednom silno trude dokazati da je i peto mjesto "izvrsno". Što i jest, "ali smo ga dosad prezirali".
Da je sve tako imamo i veoma uvjerljive dokaze iz bližeg susjedstva, iz Austrije: i Renate Götschl i Hermann Maier iste su žrtve jednakog primitivizma.
