Ja sam ovoliko pročitao, ti nisi - kao da kažu. Iza mene stoje sve ove knjige, one su moje divizije i moja oklopna armija, tako da što god mislio, tvrdio i kazivao, autoritet toga ne prisnažujem samo ja, nego to čine i one. Knjige na fotografiji intelektualca na neki su način kao lažne kartonske knjige u salonu pokućstva: jedino što je kod njih važno je hrbat.
Je li Branimir Glavaš zločinac - kako tvrdi provostupanjski zagrebački sud - ili je žrtva “kafkijanskog procesa”, kako tvrdi sam? Je li on heroj, spasitelj Osijeka ili je ipak samo svirepi mučitelj i moralno indiferentni, okrutni warlord? Je li spasitelj Slavonije, regionalist ili autonomaš, ili tek velmoža koji je jadnicima dao u ždrijelo lijevati kiselinu? O tome svatko od nas ima svoje mišljenje, a ta su mišljenja - kako se vidi i na postovima - temeljito sukobljena. No, ono što ni jedan Glavašev “fan” neće tvrditi, ono oko čega se neće sporiti ni Šišljagić ni Bubalo ni advokat Madunić, jest da Branimir Glavaš nije načitani intelektualac. Na razne načine i raznim argumentima pristaše su branile negdašnjeg osječkog warlorda, ali nikad nisam ni od koga čuo da tvrdi da je Branimir Glavaš načitan čovjek, ljubitelj lijepog štiva i estetski senzibilna duša. Za Gotovinu se to tvrdilo, tvrdilo se za Pavelića, tvrdilo se i za Tita - ali za Glavaša to nije tvrdio nitko.
Fotografija s Papom
Pa ipak, u svom videopismu što ga je poslao “Slavoncima i Baranjcima” uoči najavljenog bijega, Branimir Glavaš je ipak imao potrebu slikati se ispred stalaže prekrcane knjigama. Najavljujući svoj bijeg i budući povratak na megdan “mafijašu Sanaderu”, Glavaš je poruku odaslao okružen ikonografijom koja je bila promišljena do posljednjeg hrpta i značkice. Dao se snimiti u strogom, političarskom odijelu, pokraj sebe stavio je malu zastavicu Hrvatske, u rever značkicu s trobojnicom, a iza svojih leđa na policu je položio mali kameni križ, te fotografije svojih susreta s biranim ljudima: Tuđmanom i Papom, Kuharićem i nadbiskupom Srakićem. A iza svega toga, smjestio je policu s knjigama, policu na kojoj je - baš kako treba - svaki hrbat odabran s pomnjom.
Da vas netko slika ispred kućne biblioteke, u oko bi kamere upalo štošta velevažnog, no i običnog i smiješnog. Kod Glavaša toga nema: nema na njegovoj polici ni kamasutre, ni enciklopedije bilja, ni Marije Jurić Zagorke, ni 100 čuda svijeta. Svaki, ama baš svaki hrbat iza Glavaševih leđa smišljen je da bude dio poruke.
‘Vruća’ enciklopedija
U bjegunčevu videu koči se tako prva “Hrvatska enciklopedija” koju je za 2. svjetskog rata izdavao Mate Ujević, knjiga koja je svojedobno bila kolekcionarski vrući artikl. Tu je potom Horvatova “Kultura Hrvata kroz 1000 godina”, ali i Klaićeva “Povijest Hrvata”, knjiga za koju se obično veli da ju ima svaki hrvatski dom. Dakako, tu je i rječnik stranih riječi Bratoljuba Kljajića, Hudelistova knjiga o Tuđmanu, te - ne beznačajno - “Tko je tko u Hrvatskoj”.
Tko je komunjara i udbaš?
Glavaševa biblioteka - ukratko - kutija je za priručni alat svakog domaćeg mudrijaša. Sve u njoj ima što ti treba za kafanske rasprave o hrvatskom usudu i tisućljetnoj uljudbi, u njoj možeš naći sve što ti treba da bi govorio hrvatski ispravno, te da bi podacima potkrijepio “što su nam sve radili”. Konačno, tu možeš sve naći da bi prisnažio tko je bio komunjara, tko kosovac, a tko udbaš. Ta biblioteka tako je notorna i neosobna da je vjerojatno možete naći u petnaest tisuća kuća, kod svakog općinskog funkcionera manje desne stranke, lokalnog tajnika hadezea ili činovnika Matice.
No, koliko god bila neosobna i banalna, ta se biblioteka nije u kadru našla slučajno. Ona se iza leđa našla iz istih onih razloga iz kojih hrpta iza leđa pokazuju i obrazovaniji ljudi. Njome Glavaš pokazuje “tko sve stoji iza njega” u manihejskom boju protiv “izdajice”. Glavaš nam poručuje da iz hajdučkog skrovišta “dušmana” ne kune samo on. Njega kune sve živo i mrtvo, prošlo i sadašnje, crkva i država. Iza njega je - poručuje polica - tisuću godina kulture, svi kneževi, pjesnici i vitezovi, dakako i svi biskupi, pa na koncu i osobno Isus Krist. Svi su oni njegovi jataci u hajdučkoj gerili, svi su oni uz njega dok “noću vodu pije” i dok mu “mjesec bijelo lice mije”. Ne progoni, ukratko, sud njega Branimira, ne goni država svoga građanina jer je eto tamo dao ubiti neke ljude, nego to “čudni ljudi čudnog imena” iz odnarođena velegradskog babilona sude - ne njemu, nego svim živim i mrtvim Hrvatima, katedralama, raspelima i kraljevima.
Velik si je, eto, teret uzeo Branimir: nije lako na leđima prtiti milenije, vući ih na sapima, po šumama, u bijegu. Ali - razumijemo ga. Jer, što bi on bio bez njih? Tek referent za ONO, provincijski šef koji se povampirio kad je zavonjala krv.
