Priznajmo, natezanja ocjena, posebice u osmom razredu, oduvjek je bilo. U prelazu mladog života iz jedne u drugu za njega iznimno bitnu fazu učitelji bi nerijetko bili široke ruke, pa bi zaključili poneku ocjenu koja možda i nije bila zaslužena. No, barem u moje vrijeme, to je bilo rezervirano samo za učenike dobrog vladanja i općenito dobrog učenja, pa i onda bi se ocjena navukla na matematički prosjek, gdje bi 3.5 postao zaključno četvorka, a 4.5 petica. Imati čistu peticu samo na osnovu navlačenja učitelja za rukav tada je bilo nezamislivo: učitelji tako što jednostavno nisu radili, zbog vlastitog obraza.
Danas, pak, imamo toliko čistih odlikaša da je svima jasno kako nešto nije u redu. Čista petica ocjena je za koju se valja itekako oznojiti, ali gle – koliko je takvih učenika danas! Događa se da cijeli razred iz školskih klupa izađe sa zaključenim peticama, cijela generacija škole ponosno maše svjedodžbama sa najvišim ocjenama.
Četvorka - simbol gubitništva
Gdje je greška? Je li greška u popustljivim, rezigniranim nastavnicima koji više nemaju snage niti vlastiti dignitet štititi kroz koliko-toliko objektivno ocjenjivanje učenika, pritiscima pa i fizičkim prijetnjama njihovih roditelja usprkos? Ili je nastalo tiho solidariziranje populacije, gdje svi znamo kako će “oni drugi” ionako dobiti izvrsne ocjene koje će im pomoći pri upisu u srednju školu, pa zašto bismo mi “ove naše” hendikepirali dajući im realne ocjene i tako im zapravo odmoći u pokušaju upisa u željenu školu? Onu u koju će se ionako teško upisati ako nisu pohađali dva vjeronauka, tri izvannastavne aktivnosti, sedam stranih jezika i dvije škole violine – po jednu za svaku ruku?
Imati četvorku danas je postalo simbolom gubitništva. Ako ništa drugo, označava učenika koji se “ne zna snaći”, ili je pak iz kakve tihe, neutjecajne obitelji pa mu roditelji nisu mogli “isposlovati” bolje ocjene. Oni sa četvorkama neće se upisati u gimnazije. Oni sa četvorkama postat će limari, autolakireri, konobari, električari. Bauštelci. Eventualno portiri. Oni što su dobili zaslužene četvorke, vrlo dobre ocjene, bit će pregaženi stampedom nabujalih odlikaša koji jedva da znaju složiti proširenu rečenicu, ali voljnih krenuti u prestižne škole, nadajući se kako će i tamo uz malo spretnosti i puno izmotavanja – preživjeti te četiri godine. I kvalitetno se pripremiti za upis na fakultet. (a do tad, tko živ, tko mrtav)
Depresivna je to slika, ta hiperinflacija nezasluženih ocjena, ta intelektualna uravnilovka koja spretnom daje veću prednost nad pametnim. Tužan je to prizor nastavnika, suočenih sa devaluacijom njihova vlastitog rada, sa inflacijom fiktivno vrlo obrazovanih polaznika, sa rezultatom koji gazi svu njihovu čast i njihov autoritet.
A tek roditelji – frustracija najveća! Naravno da je svačije dijete baš ono najpametnije, i naravno da ono zaslužuje najbolje ocjene – pa i uvijek su krivi oni drugi, oni što nisu zaslužili tako dobre ocjene kakve njihovo dijete svakako jest, ali upis u srednju školu tu je – i uvijek će ostati ono pitanje “je li moje dijete moglo bolje, samo da nije bilo ovih što su im ispoklanjali ocjene”?
Mi smo, zapravo, zemlja znanja!
I tako, depresija hvata, crnilo, mrak i tama. Bojazan, bojazan gledajući kako se žrvanj negativne selekcije i sustavnog uništavanja vrijednosnog sustava znanja spustio do krhkih pleća tih dječaka i djevojčica u osnovnim školama, i valjda se više ne može spustiti ta neman protekcije i korupcije, jer mlađa djeca ionako ne mogu pojmiti tu problematiku, ljuljajući se na ljuljačkama i razbacujući pijesak iz pješčanika.
Sve dok mi Spoznaja ne sine.
Ljudi moji, ovo je odlično! Mi smo, zapravo, zemlja znanja!
Sjetimo se Primorca i njegovih tlapnji o Hrvatskoj kao zemlji znanja. Sjetimo se otužne statistike koja govori kako sramotno malo visokoškolski obrazovanih stanovnika imamo, a kako sramotno mnogo je onih polupismenih i nepismenih.
Vidite, mi ovako zapravo rješavamo sve te probleme! Jednostavnim davanjem odličnih ocjena svim učenicima mi vrlo efikasno, vrlo jeftino i nadasve ekonomično stvaramo instant generacije djece vanserijskih sposobnosti! I jednostavno sve te odlične osmašiće pretvorimo u odlične srednjoškolce. Pripustimo ih na fakultete. Tamo, dakako, nikoga ne rušimo i svima dozvolimo diplomiranje u najkraćem mogućem roku!
Stroj za štancanje doktorata
Ljudi moji, za svega deset godina mi možemo zaista postati zemlja znanja! Imat ćemo klince odlikaše, gimnazijalce odlikaše, studente odlikaše, pa čemu na tome stati? Možemo štancati doktorate, a napravit ćemo i stroj koji će automatski verificirati doktorske disertacije (jednostavan mehanički stroj sa pečatom bio bi dovoljan) i na pokretnoj vrpci slati ih u NSK na pohranu u kakav duboki podrum. Možemo napraviti i kataloge iz kojih će doktoranti birati što žele doktorirati – za nešto državnih biljega dobije se sve, doktorat, e-obrana (moderan digitalni proizvod kojeg će Hrvatska izvoziti – uz popust kupcima e-matice), tisak i uvezivanje. Smiješnu kapicu ipak će trebati kupiti sami.
Kakvih sedam posto? Kakvih osam posto? Na taj način za samo desetak godina imat ćemo četrdeset posto visokoobrazovanih građana! Kakva Amerika, kakva Švicarska? Hrvatska će biti svjetska intelektualna velesila! Kakav Radman? Kakav Đikić? U svakom kafiću u bilo koje doba dana moći ćete sjesti pored nekoga tko ima barem tri doktorata i više tisuća tipiziranih znanstvenih radova!
Eto, zemlja znanja. Da sam samo prije shvatio kako je to zapravo jednostavan koncept... ali što očekivati od nekoga tko nije imao prosjek ocjena 5.0?
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
