Postupci će trajati i kada krivci umru

Ako se parlamentarne stranke dogovore i prihvate Vladin prijedlog ustavnih promjena, koje bi trebale izbrisati i zastaru za privatizacijski kriminal, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić mogao bi se vratiti već pročitanom štivu – izvješću o reviziji pretvorbe i privatizacije. Deseci tisuća stranica izvješća o tome kako je provedena pretvorba i privatizacija u 1.556 poduzeća u Hrvatskoj, uz dodatak od još dvije tisuće tvrtki koje su vlasnički povezane s privatiziranim poduzećima ili ih je država sanirala, mogle bi biti dobra osnova za početak drugog velikog obračuna s onima koji su zastranili u pretvorbi i privatizaciji.

Prva je revizija trajala godinama, a u najvećem broju slučajeva zaključak je bio da je nastupila zastara za brojna kaznena dijela i prekršaje, pa se revizorski posao sveo na posao kroničara o onom što se u Hrvatskoj događalo do kraja devedesetih.

Državna revizija podnijela je nakon obavljenog posla 71 kaznenu prijavu, optuženo je 18 osoba, a sudovi su donijeli četiri presude u kojima je osuđeno devet pojedinaca i to su jedini opipljivi rezultat projekta od kojeg je javnost puno očekivala.

Ustavne promjene davno zaboravljene izvještaje opet čine aktualnim, pa bi se tako Bajiću moglo dogoditi da za koji mjesec u ruke ponovno uzme izvještaj o pretvorbi Dalmacijacementa i pročita kako su revizori otkrili da u procjenu vrijednosti te tvrtke prije 17 godina nije uključeno 18 milijuna tadašnjih njemačkih maraka i da među odgovornim osobama koje su tada vladale tvrtkom pronađe ime aktualnog predsjednika Nadana Vidoševića, ako on kojim slučajem pobjedi na predsjedničkim izborima sljedeće godine. Možda je Vidošević u tom slučaju doista nevin ali Bajiću u našoj zamišljenoj situaciji sigurno ne bi bilo lako.

Susrest će se državni tužitelji s još jednim većim zidom od bilo kojeg predsjednika države, a to su banke, odnosno bankarska tajna. Iako nisu istupali u javnosti državni su revizori u neslužbenim razgovorima stalno isticali kako je njihov posao polovičan, ako ne i uzaludan te da ih frustira činjenica da nijednu privatizaciju nisu mogli provjeriti do kraja jer kad bi pratili trag novca trebalo je ući u banke, a to je bilo zabranjeno.

Banke jednostavno ničim nisu bile obvezne dati revizorima na uvid stanje na računima, a danas, ako to od njih zatraži i Državno odvjetništvo, uvijek mogu reći da je prošao rok u kojem su bili dužni čuvati podatke o transakcijama iz devedesetih. Banke su bile pošteđene i provjere svoje vlastite privatizacije, jer je zakon o reviziji pretvorbe i privatizacije zaobišao najvažnije financijske institucije u zemlji. Jedino čime su banke, iz čijeg se poslovanja najbolje moglo vidjeti kud je odlazio novca iz privatiziranih poduzeća, pomogle u raščišćavanju pretvorbenog i privatizacijskog kriminala bilo je statističko izvješće o menadžerskim kreditima.

One su Hrvatsku narodnu banku, pa tako i Sabor izvijestile da su u prvim godinama privatizacije podijelile 27 tisuća menadžerskih kredita kojim su kupovane dionice, u ukupnom iznosu od gotovo pola milijarde tadašnjih njemačkih maraka. No, imena koja se kriju iza te statistike ni revizori, ni HNB ni Sabor nikada nisu dobili. Malo je vjerojatno da bi se to sada moglo dogoditi, pogotovu što država više nego ikada ovisi o kreditima domaćih banka, ali i njihovih inozemnih vlasnika, koji nisu sudjelovali u prvom krugu privatizacije, ali sigurno ne žele da im revizori šeću po najprofitabilnijim akvizicijama.

Posao neće olakšati ni to što je 16 posto poduzeća koja su revizori "pročešljali" završilo u stečaju, a to se u najvećem broju slučajeva događalo u tvrtkama kojima su upravljali njihovi vlasnici. Novi su vlasnici otjerali u stečaj svako treće poduzeće koje su vodili, pa je 40 posto tvrtki u kojima je otvoren stečajni postupak imalo to nesreću da im direktor ujedno bude i vlasnik.

U najvećem broju slučajeva imovina tih poduzeća već je kroz stečaj a i nakon njega promijenila vlasnika pa nije jasno kome bi danas država oduzimala nezakonito stečenu imovinu, ako i ta novost prođe u Ustav.

Promjene kojima će se onemogućiti zastarijevanje rasvjetljavanja privatizacijskog kriminala potpuno besmislenim smatra odvjetnik Rajko Mlinarić, među čijim je klijentima i Miroslav Kutle, protiv kojeg je pokrenuto više sudskih postupaka zbog privatizacije, ali je i to nepravomoćno osuđen na tri godine samo za slučaj Gradski podrum.

– Prema tom prijedlogu postupci za privatizacijske nepravilnosti s kraja 90-tih moći će se voditi i idućih 50 godina. Zar ovih proteklih 15 nije bilo dovoljno da se učinkovito i u donekle razumnom vremenu kazne krivci? Ako se u tom vremenu nisu uspjele dokazati tvrdnje iz optužnica za privatizacijski kriminal izvan je svakog razuma da će to biti učinjeno u budućnosti, objašnjava Mlinarić i upozorava kako bi ovakve izmjene Ustava definitivno ukinule i sigurnost građana što im ju daje institut zastare.

– Ako vas u određenom zastarnom periodu ne proglase krivim imate pravo na normalan nastavak života, a ukoliko se zastara ukine moglo bi se dogoditi da se netko cijeli život »bori« s nekim kaznenim postupkom, naglašava Mlinarić prema čijem su mišljenju postupci za kaznena djela počinjena od 1995. do 1998. godine već sada dovedeni do apsurda. Ima li ih smisla uopće dalje voditi, jer je osnovni smisao presude – kako za okrivljenika, tako i za širu javnost – da bude donijeta čim bliže vremenu počinjenja kaznenog djela.

– Suprotno je civilizacijskim tekovinama očekivati da će netko cijeli život strpljivo trpiti da se na njemu pravosuđe vježba, zaključio je Mlinarić.

Dobar primjer kohabitacije

Ustavne promjene koje otvaraju mogućnost kontrole pretvorbe i privatizacije predložio sam prije dvije godine. HDZ je sada, mogu to slobodno reći, ukrao tu ideju očito uvidjevši da je podržava javno mnijenje. HDZ ju je ukrao, ali to mi nije žao. Naime, činjenicu da je HDZ prihvatio jedna od postulata moje predsjedničke kampanje shvaćam kao svojevrsni prvi primjer moje kohabitacije s Vladom Jadranke Kosor

Revizija pravosuđa, pa onda pretvorbe

Mi smo to tražili još 2000. godine. Ali tada ni Račan ni Tomčić ni Čačić nisu htjeli niti čuti za to. Skeptičan sam da bi se nešto po tom pitanju u Hrvatskoj moglo sada dogoditi, iako bez izvršavanja revizije pretvorbe i privatizacije nema ni moralne ni gospodarske obnove Hrvatske. Prije revizije pretvorbe trebalo bi napraviti reviziju u pravosuđu i u njega dovesti ljude koji su se spremni suočiti s činjenicom da je pretvorbeni kriminal u radu jednak ratnom zločinu. Zbog toga što je netko u ratu krao došlo je manje oružja na frontu što je moguće dovelo do pogibije ljudi koji bi bili živi da im je dostavljena ta oprema. Kada bi u Hrvatskoj bilo Boga otvorila bi se revizija pretvorbe i privatizacije.

Rezultati prve revizije su "mršavi": podnesena 71 kaznena prijava, optuženo 18 osoba, donijete četiri presude u kojima je osuđeno devet pojedinaca.