Električni automobil još je i stariji od toga. Prvi elektromobili pojavili su se negdje oko 1835. godine. Da, tako davno – podsjetimo se, tih godina britanski imperij zabranio je robovlasništvo, Teksas se odvojio od Meksika u previranjima (Alamo) koja su prethodila američkom građanskom ratu, Egipat i Tursko carstvo bili su u ratu, Charles Darwin smucao se po neobičnim otočjima, američki patentni ured dodijelio je prvi numerirani patent, Španjolska priznala neovisnost Meksika... a stripoljupci će prepoznati to vrijeme kao ono u kojem obitavaju stripovski junaci Zagor i Chico.
Elektromobil, dakle, nije nova ideja. Postojao je u vrijeme kad je Zagor ganjao zlikovce po šumama Darkwooda, kad je (stvarni lik) Davy Crockett poginuo u opsadi tvrđave Alamo, kad je divlji Zapad bio još uvijek pomalo divlji, i taman u vrijeme kad je svijet shvatio kako je robovlasništvo loša ideja.
Manji, tiši i puno čišći
Električni automobili isprva su bili zabava ekscentričnih bogataša, no desetak godina kasnije pojavila se prva ozbiljna proizvodnja vozila, pa su nazočne dame i gospoda mogli na luksuzan (ali i dalje ekscentričan) način dolaziti na kulturna događanja u svojim neobičnim kočijama bez konja. Elektromobili su bili popularni – za razliku od velikih parnih automobila, oni su bili manji, tiši i puno čišći. Zanemarimo li prašinu koje se po putu nagutate bez obzira kojim se prijevoznim sredstvom koristite, elektromobili su bili dražesni, tihi i nakon njih ne biste smrdjeli po dimu (a kasnije ulju i nafti).
1899. načinjen je trkaći elektromobil koji je mogao povući za ono doba doista impresivnih 110km/h.
Pa ipak, prljavi benzinci su prevladali? Kako to?
Električni automobili imali su isti problem od kojeg donekle pate i danas – premalu autonomiju. Prvi modeli koristili su baterije, nešto kasnije pojavili su se modeli koji su koristili akumulatore, nimalo različite od olovnih akumulatora koje imaju današnja vozila. Olovni akumulatori bili su teški, imali su relativno malen kapacitet i sadržavali su opasnu kiselinu. Bili su, jednostavno rečeno – nepraktični.
Taksiji u New Yorku pogonjeni električnom energijom
Mnogi serijski modeli sa početka 20. stoljeća imali su autonomiju od četrdesetak kilometara ili manje, jedva dovoljno da se odvezete do opere i nazad u svoju vilu. Pa ipak, New York je tih dana uživao u taksijima pogonjenim električnom energijom, a budućnost se smješila elektromobilima. Bili su relativno jeftini, nisu smrdili, nisu patili od vibracija, niste trebali čekati po pola sata da se parni kotao dovoljno zagrije, niste morali vrtiti kurblu iznova i iznova dok benzinski motor ne bi “ulovio”, niste morali mijenjati brzine (krrrrrr! krrrrrr! krc!) kao na benzincu, niste trebali do benzinske već do svoje kućne utičnice za struju...
No, prolaskom vremena stvari su se promjenile. Izum elektropokretača učinio je pokretanje automobila na benzin jednako lakim kao i pokretanje elektromobila, a povećana mobilnost tražila je vozila koja su se bez teškoća mogla kretati između gradova. Benzin u istoj zapremini sadrži puno više energije nego olovni akumulator, pa je i autonomija vozila pokretanih motorom na unutrašnje izgaranje bila sve veća i veća, nešto što elektromobili tog vremena nisu mogli pratiti. Najzad, posljednji čavao u lijes elektromobilima zabila su otkrića velikih naftnih polja, koja su cijenu goriva spustila na za to doba (zapravo i za naše doba) nevjerojatno niske razine. Benzin je postao toliko jeftin da se elektromobili više jednostavno – nisu isplatili.
Ubrzano premotajmo do današnjice, i upravo gledamo početak nove mladosti elektromobila, njihov povratak u život i vrlo vjerojatnu dominantnu poziciju u bližoj budućnosti. Jer, stvari su se stubokom promjenile.
Cijena nafte ima samo jednu putanju - uzlaznu
Gorivo je ponovo postalo skupo. Nemilosrdno iskorištavanje ogromnih nalazišta nafte dovela su do početka osjetnog iscrpljivanja nalazišta i svijet je postao svjestan da, baš kao ni sve ostalo, nafta nije beskonačno dobavljiva stvar. Sve manje i manje nafte znači sve višu i višu cijenu, sve do trenutka kad će uljevanje nafte u spremnik automobila izgledati kao suludo bacanje vrijednog resursa u dim. Cijena nafte ima jednu putanju – uzlaznu.
Struja, s druge strane, nije resurs kojeg ne možemo dobiti iz obnovljivih izvora energije. Solarni paneli, biomasa, vjetroelektrane... postoji niz načina da iz obnovljivog izvora energije dobijemo – struju.
Postoje, doduše, pokušaji da se bioinženjeringom naprave mikroorganizmi koji će proizvoditi surogat nafte, no tek treba vidjeti hoće li se ta tehnologija moći suprotstaviti ponovno oživljenoj ideji elektromobila i značajnim tehnološkim napretcima na tom polju.
Napredak u tehnologiji pohrane energije akumulatorima u odnosu na prve elektromobile je izuzetan. Današnji elektromobil koristi moderne Li-Ion baterije koje u jedinici mase nose više energije od starih akumulatora, pa je i autonomija povećana: sa jednim punjenjem (koje traje od 30 minuta do nekoliko sati, ovisno o modelu vozila), General Motors EV1 (kojeg je tvrtka više ili manje namjerno “ubila” jer se pojavio prerano – 1996. godine, u vrijeme jeftine i lako dostupne nafte) imao je autonomiju do 260km, norveški TH!NK City vozi do 210km, što je izvrsno za jedan mali gradski automobil, najveću autonomiju među komercijalno dobavljivim vozilima nudi Tesla Roadster (393km), dok je najslabiji i istovremeno najpovoljniji indijski Reva G-Wiz sa autonomijom od 80km, ali i simpatičnom cijenom od oko 60.000kn.
Sve unutar pedesetak kilometara
Kakva je budućnost elektromobila? Čini mi se – izvrsna! Naime, rastuća cijena nafte značit će i rastuće troškove putovanja, što će mnoge ljude ograničiti na putovanja u krugu od pedesetak kilometara – od kuće do posla, do shopping centra, do obližnjeg izletišta – i nazad. Dulja putovanja preuzet će komercijalno isplativiji masovni transport – autobusi, vlakovi, zrakoplovi. Za svakodnevne potrebe, već danas je većini nas sve blizu – i posao, i trgovina, i zabava. Sve unutar pedesetak kilometara.
Mali gradski elektromobili upravo su stvoreni za tu namjenu! Cijena putovanja do posla i natrag koja se mjeri u lipama, a ne u kunama itekako je zanimljiva opcija. Jeste li kad izračunali koliko vas košta putovanje automobilom na posao? Jednostavno je – izbrojite kilometre koje prevezete do posla i nazad, podjelite to sa sto, pomnožite sa prosječnom količinom goriva na sto kilometara, rezultat pomnožite sa cijenom litre goriva i dobili ste koliko vas je koštala vožnja do posla i nazad. Moj rezultat (Sv. Nedelja – Zagreb i nazad): oko 16.5kn svakoga dana, samo za luksuz izbjegavanja javnog prijevoza (koji je, u mom slučaju, ne samo neudobniji već i – skuplji!).
Jeste li razmišljali koliko potrošite po prijeđenom kilometru? Računica je još jednostavnija: podjelite prosječnu potrošnju svog vozila sa sto, pa to pomnožite sa cijenom litre goriva. U mom slučaju: 48lp po kilometru. A kilometri idu...
Kad bih vozio elektromobil, spominjao bih cijene otprilike pet puta manje. Za cijenu jedne kave do Zagreba i nazad.
Stvar tu ne staje – svoj budući elektromobil mogu puniti pomoću solarnih panela, još više smanjujući cijenu vožnje. Moj elektromobil može imati na krovu solarne panele i veselo puniti baterije parkiran na jedinom preostalom parkiralištu koje nije u zoni naplate – pred samim ulazom u Veliku Goricu.
Alternativno, možemo zamisliti parkiralište koje, za novce koje plaćate, pruža vašem vozilu hlad i pritom ga, za iste novce – puni strujom. Protiv ovakvih parkirališta – nemam apsolutno ništa!
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
