Kada je u našim relacijama definiran pojam proze u trapericama, taj pojam obuhvatio je i sve ono što je sadržavala oznaka šezdesetosmaštvo: mladenačku pobunu protiv zatečenih društvenih odnosa i načela, a u književnosti – traženje jednostavnijih, svježijih, manje konvencionalnih načina da se taj, nakon "revolucionarne" 1968. godine, više nazor nego bunt uvjerljivo izrazi. Svojom prvom knjigom pripovijedaka Uvod u Peru K., objavljenom 1975. godine hrvatski se književnik Pero Kvesić približio tim okvirima, predstavivši se time i kao enfant terrible hrvatske knjige. Četvrt stoljeća kasnije susrećemo se s Kvesićevim romanom Rent-acar express koji kao da nas vraća svježini traženja jednostavnog i modernog, direktnog pripovjedačkog procédéa, adekvatnog senzibiliteta televizijskoga gledatelja (tko to danas nije?) i nemirenju s društvenom hipokrizijom koja nam se, bez obzira na stalne kriminalne afere, trajno nudi kao najpoželjniji put prema blagostanju.
Roman Rent-a-car express (kao drugi Kvesićev roman) objavljen je u nastavcima u omladinskom književnom časopisu "Polet", daleke 1980. godine, pa se danas čini da je tada morao iskoračiti ispred svoga vremena.
U današnjem, dvadeset godina kasnije, i tematski i stilski drukčijem vremenu – sasvim dobro pristaje, i sasvim se dobro usidrava u misaoni svijet onih koji još nisu malodušno otupjeli. Kvesić budi kod još budnog i zainteresiranog čitaoca rezonancije s onim dijelom hrvatske stvarnosti koju smo proživjeli sasvim nedavno.
Navodno je svojevremeno roman Dostojevskog potaknuo nekoliko ubojstava baba lihvarki, pri čemu su se počinitelji mogli identificirati s konfuznim studentom Raskoljnjikovim, a instrument krvavog čina bio je identičan onom u "Zločinu i kazni". I u slučaju Kvesićeva romana Rent-a-car express dogodila se takva podudarnost. Upravo nakon pojave romana na ubogom hrvatskom književnom trgu, novine su objavile kako je ugledni sin uglednog župana optužen za delikt privređivanja lijepih novaca krađom i prodajom automobila koji su bili posuđeni od renta-car kompanija.
U Kvesićevu romanu ta je dosjetka trebala poslužiti dvojici siromašnih, ali ambicioznih studenata kako bi došli do novca potrebnog za studij. Njihova bi se ambicija, u kontekstu tog, u romanu neuspjelog, robinhudovskog modela preraspodjele dobara, mogla zapravo nazvati i nezdravom, jer da je njihov cilj bio krasti radi bogaćenja i stjecanja društvenog ugleda, vjerojatno bi bili uspješniji. Bar nas tako uvjerava Kvesićev roman, a društvena praksa najnovije hrvatske povijesti u tomu ga ne demantira.
U Kvesićevu romanu nesuđeni su lopovi neuspješni zato jer su u osnovi pošteni. Uspjeh je, pokazuje Kvesićev roman, rezerviran za one koji su u osnovi nepošteni, koji kradu na veliko, pa im zato pripadaju moć i slava. Ne možemo Kvesićevom romanu, rođenom prije dvadeset godina, i obilježenom čednošću uglavnom egalitarnog društva koje će tek upoznati brutalnost kriminala u neegalitarnom, odreći vizionarstvo, koje, eto, na vlastitu nesreću možemo u potpunosti doživjeti i razumjeti tek danas.
Po mnogim svojim karakteristikama i tipičnim rekvizitima, roman Rent-a-car express pripada komičnom žanru. Tu su dvojica spomenutih siromašnih studenata, grabežljiva gazdarica kojoj su ova dvojica konstantno dužni stanarinu, tu je i beskrupulozni, pa zbog toga uspješan biznismen s viletinom, skupim automobilom i nezasitnim apetitom za materijalna dobra. Tu je nadalje mladenački jet-set koji se blazirano dosađuje, a svoju vrijednost traži u mondenim statusnim oznakama, pomodnim pićima, u odjeći i marki vozila. Uz ostalo, tu je autentičnim žurnalističkim tekstovima, ili bar tekstovima koji djeluju sasvim autentično, približeno vrijeme u kojem je automobil tek postojao, no oduvijek je bio univerzalni i neosporivi simbol napretka i uspješnosti.
Ironično-komična dimenzija potcrtana je funkcionalnim knjiškim imenima likova, pri čemu je student slikarstva Rembrant, nesuđeni filozof zove se Kant, a uspješni biznismen Jugo. Efektu komičnog pridonosi i autorski odmak, ironična distanca prema vlastitim likovima, koja je gotovo izrazitija u odnosu na pozitivne likove nego u odnosu na negativca. Autor njome pokazuje da on sam naprosto ne može i ne smije biti naivan poput svojih junaka. Komičnom efektu pridonosi također i relativna ogoljenost kazivanja, koje samo sebe predstavlja kao scenarij, dozvoljavajući si time i mogućnost vizualnoga gega. Ali dok je za klasičnu poetiku komedije karakteristično da će društveno nepriznati komični junak na kraju postati priznat, pa će to biti temelj sretnog završetka, kod Pere K. sasvim nenametljiva, ali konzekventna satira potiskuje komično, pa društveno vjerojatan ishod potire mogućnost happyenda. Ili je hipotetički happy-end u tome što svi imamo šansu da postanemo lopovi? Dobroj recepciji Rent-a-car expressa trebale bi pridonijeti i one druge već spomenute stilske odlike kojima je zajednički nazivnik komunikativnost, životnost dijaloga i likova, koji su metodom literarnog krokija, spomenutog (ironijskog) odmaka, svedeni gotovo na apstraktno, gotovo na groteskne literarne simbole, a opet su autentični i motivirani, pa im vjerujemo i suosjećamo s njima.
Valja spomenuti i činjenicu da se roman pojavljuje nakon razdoblja u kojem se činilo kako je, u sedamdesetim i osamdesetim godinama produktivani, agilni i uspješni urednik časopisa i biblioteka, pisac proze, poezije, scenarija, dramskih i drugih književnih tekstova, iščeznuo s kulturne scene, baš kao što je u svojoj kontroverznoj društvenoj ulozi nestao i s te scene. Taj dojam ograničen je ipak samo na hrvatsku kulturnu scenu (objavljivali su ga na strani, npr. u Sloveniji, Švedskoj), a podudara se, s razdobljem opće krize hrvatskog društva.
Aktualnost post mortem i svježina nepretencioznosti nisu jedini razlozi zbog kojih ovog Peru K. vrijedi danas ponovno čitati.
Uostalom, nakon epigonskih poetika, možda je upravo proza u trapericama jedna od oznaaka na putu, od kojih se može krenuti naprijed.
