Propiše li država da se jedan te isti udžbenik mora upotrebljavati četiri godine, problemi koje imaju roditelji školaraca bit će riješeni samo djelomično. Naime, ni u tom slučaju djeca jedna od drugih neće moći naslijediti radne udžbenike, a takvih je sada u osnovnim školama gotovo 70 posto!?
Starije generacije sa sjetom se sjećaju početnice “Sunce na prozorčiću” iz koje su osim njih nerijetko čitati i pisati učili i njihova braća, sestre, a nerijetko i njihova djeca. Danas je takvo nešto aposlutno nemoguće. Sve su početnice koncipirane kao radni udžbenici. Djeca u njih pišu jer je to, navodno, metodički opravdanije. Nakon toga knjige se bacaju i ponovno se kupuju nove, ispočetka. Isto pravilo vrijedi i za udžbenike iz drugih predmeta.
Ako, pak, udžbenik nije radni, uz njega se nudi cijeli set priručnih (radnih) materijala koji na kraju stoje više od jedne knjige.
Trenutačno je u školama u uporabi više od 3000 naslova, a samo jedan mali dio čine udžbenici. Na tržištu udžbenika godišnje se obrne između 400 i 500 milijuna kuna pa je posve razumljiva želja nakladnika da tu zaradu pošto-poto povećaju.
Što ne bi kada im to već godinama prolazi? Izmišlja se sve i svaša. Tiskaju se posebni udžbenici za prvo i drugo polugodište, atlasi od kojih djeca većinu nikada ni ne otvore, udžbenici iz glazbenog, likovnog... Pitanje je dana kada će prvašići u torbama morati nositi i poseban udžbenik iz tjelesnog.
U Ministarstvu najavljuju da i tome namjeravaju stati na kraj tako što će propisati udžbenike kao obvezne, a sve ostalo bit će ostavljeno na volju i slobodan izbor nastavnicima. No i to će samo djelomično riješiti problem. Što ako nastavnik mojeg djeteta kaže da je za njega sve obvezno? Tu se ponovno vraćamo na početak. Sve dok država nakladnicima bude omogućavala takvo ponašanje i dok cijene budu takve da ih nitko ne može (ili ne želi) kontrolirati, na tržištu udžbenika neće biti reda.
