U tu priču moram uključiti Marka Rakara, iako moja prvotna intencija nije bila vezana uz bilo koju osobu u ovoj našoj ubavoj domovini. No, život piše komedije, pa se dogodilo kako je čovjek koji je dao neposredno jaku kampanju Ivi Josipoviću, a posredno najveću reklamu slobodnom softveru u posljednjih nekoliko godina – odbačen poput izlizanih cipela. Principijelno?
Prije svega, razjasnimo jednu stvar. Marko Rakar nije evangelist slobodnog softvera, i to ga čini drugačijim u ovoj priči. Ja jesam, i ne mogu reći kako sam neutralan u tom svijetu (iako to nastojim biti koliko je moguće), no ljepota priče o izbornom stožeru Ive Josipovića krije se upravo u Marku Rakaru koji ima Macintosha i obožava MS Windows 7, ali koji je ipak izabrao slobodni softver – ne iz ljubavi, već iz čiste financijske računice i tako pokazao kako je moguće osloniti se na Linux i drugi slobodni softver i kako stvari o kojima trubimo mi evangelisti slobodnog softvera zaista funkcioniraju u stvarnosti.
Rakar, koji je odradio fantastičan posao sa izbornom kampanjom današnjeg Predsjednika, pokupivši niz mladih i urbanih glasova, pritom je kao combo-bonus zavrtio priču sa korištenjem slobodnog softvera, prikupivši tako dodatne bodove svom liku u Presidential Combatu.
Nema mjesta za propale poduzetnike?
No, nakon što je El Presidente odjenuo lentu, priča se pokvarila. Netko je otkrio kako je Rakar imao tiskaru koja je propala i ostala dužna novce (zaista neobično za tvrtku koja propadne, zar ne?), pa se El Presidente preko noći odrekao tog strašnog gospodarskog kriminalca koji je privatizirao brojne fabrike, otpustio radnike i rasprodao sve što je vrijedilo, pravog primjera poduzetništva na hrvatski način.
Sarkazam na stranu, svatko tko se okušao u poduzetničkim vodama zna kako je to plutanje na turbulentnom moru – čak i kad ti se čini kako si se uputio prema mirnoj luci, neočekivan val može te potopiti. Rizik je inherentan poduzetništvu, a bankroti se ne događaju zbog toga što je tvrtka sposobna servisirati vlastite dugove.
No, budimo principijelni i recimo kako u timu Predsjednika koji želi biti primjer morala, poštenja i časti nema mjesta ljudima koji su ostali dužni državi (pri čemu se nitko nije upitao što je sa ostalim vjerovnicima, ili je mjerilo časti i poštenja samo servisiranje obaveza prema državi?). Propali poduzetnici, dakle, tu nemaju mjesta. Jednom su zeznuli i bez obzira što su kasnije možda obavljali vrhunske poslove, žao nam je – i jedna greška dovoljna je za isključenje iz igre.
Ako je tome već tako – kako to da Predsjednik nema moralnih dvojbi prema osobi koja je u mladosti imala Pavelićevu sliku na zidu i usrdno kamenovala sinagogu?
Da, da, Drago Pilsel je bio mlad, naivan, zaveden i pijan. Ispričao se, još davno prije odrekao se Ante, rekao kako mu je žao, dakle nema problema, što je bilo bilo je, nećemo sad gledati u davnu prošlost, mladost - ludost.
Najveći grijeh (u očima državnih dužnosnika)
Za razliku od njega, Marko Rakar nije imao Pavelićevu sliku u svojoj sobi, nije kamenovao sinagogu, ali je ostao dužan novce državi. E, taj se grijeh ne prašta! (unatoč iskazanom žaljenju)
Drsko ću ovaj niz zaključiti mišlju kako je uzeti ili ne dati novce državi (u očima državnih dužnosnika) najveći grijeh kojeg netko može počiniti.
Stoji li ovaj moj drski zaključak, vjerujem kako Predsjednik Josipović ima itekakvog interesa istražiti što se točno krije iza sporazuma Republike Hrvatske sa Microsoftom. Koliko je meni poznato, cijela priča odigrana je potpuno netransparentno, direktnim dogovorom Vlade RH i Microsofta.
Ako se ne varam, nikakav javni natječaj, niti domaći niti međunarodni nije raspisan, unatoč visokoj vrijednosti ugovora.
Vezivanje države bez javnog natječaja
Rezultat takvog dogovora dugogodišnja je vezanost države uz Microsoftova rješenja, vezanost kojoj se ne nazire kraj. Pritom nikakav argument ne može biti nepostojanje drugih ponuđača – IBM je tek prvi koji mi pada na um. Po tom ugovoru država se vrlo dugoročno vezala uz jednog stranog proizvođača softvera, a upitno je je li to bilo jedino i/ili za državu najpovoljnije rješenje. Najzad, ne zaboravimo – ovim ugovorom država je sama sebi vezala ruke i unaprijed se osudila na skupu tranziciju u slučaju odustajanja od ugovora. Netko je morao potpisati takav papir (i biti svjestan što potpisuje).
Eto još jednog posla za Predsjednika Ivu Josipovića: provjeriti kako je sklopljen ugovor države sa Microsoftom i je li tu sve bilo po zakonu i u najboljem interesu građana ove zemlje. Pa ako jest – sve pet, ali ako nije – postupiti onako kako mu to zakon i osobito moral nalažu.
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
