Premijerka koja jest došla s ceste

Jednom davno jedna je samohrana majka, u čijim su se rubovima usana rano usjekle bore nezadovoljstva, omilila vrhovniku. Živjela je u malenom socijalističkom stančiću, s biografijom kakvu su ponijele stotine tisuća jugoslavenskih i hrvatskih žena, i unaprijed zadatom autsajderskom sudbinom, koju je u ono ratno i rano poslijeratno vrijeme moglo preokrenuti samo čudo, dobitak na lutriji ili lažna sućut jednoga bezdušnog starca kojega je narodna nesreća učinila ocem nacije. Ali imala je ona ugodan radijski glas, u koji je pritom bio upisan vibrato osobnih neuroza i nezadovoljstava, pa se vazda činilo kako joj je lako rasplakati se. Starac je slušao njezine emisije, u kojima se razgovarala s ljudima koji su u ratu ostali bez ruku, nogu i pameti, s herojima čijom će hrabrošću, sve dok ne budu zaboravljeni, trgovati ološ, sa zločincima koje je predstavljala kao žrtve, te s majkama kojima su pobijeni sinovi, pa bi ona plakala skupa s njima i tješila ih Hrvatskom. Bezdušnoga starca, koji je imao srca samo za sebe i za Hrvatsku kao ukras uz svoje ime, dirnuo je vibrato u njezinom glasu i ta njezina vještina, kakvom nisu vladale ni akrobatkinje u najslavnijim cirkusima našega doba, da joj svaka suza usporedno poteče sa suzama onih koji doista pate. Ledena je i prazna svaka suza Jadranke Kosor.

Da nije bilo Tuđmanove bezdušnosti prema narodu kojim je vladao i koji ga je, na svoju nesreću, slijepo obožavao, ta žena starjela bi i sijedjela na radio valovima, a samo bi joj glas ostao vječno mlad. Mirovinu bi dočekala u minijaturnom socijalističkom stančiću, ako bi imala sreće da ne dobije otkaz jednoga dana kada njezina emocionalna akrobatika više ne bude u modi. Završila bi onako kako svršavaju i svršavat će stotine tisuća samohranih majki, koje su svoju djecu rađale u sumraku socijalizma i vlastite vjere u pravedniji svijet. Međutim, Tuđman je umijeća Jadranke Kosor, radi svoga duševnog samozadovoljavanja i stvaranja iluzije o vlastitim osjećajima, iz medijske promovirao u političku i općenarodnu sućutnicu. Tko bi se usudio išta reći kad Jadranka Kosor drži govor služeći se autoritetom vukovarske majke koja je izgubila svoja četiri sina?

Tim poslom se, manje-više uspješno, bavila sve dok nije postala premijerka i predsjednica HDZ-a. Vjerojatno će i nastaviti, jer je emocionalna manipulacija jedini način njezinog funkcioniranja. Njezin glas zadrhti čim želi publiku uvjeriti u nešto, premda više nema onih bora nezadovoljstva. Moć, bogatstvo i blagostanje najbolji su fejslifting. Danas ona živi u stanu iz kojega su na cestu izbačena dvojica braće, sinovi pokojnog oficira JNA. No, o tome se ne može govoriti na televiziji, jer na HTV-u ne postoji sloboda javne riječi, a ni novine se više ne usuđuju pisati o takvim stvarima.

Njezin je glas zadrhtao, što zbog bijesa što zbog majčinske tronutosti, i dok je javno sređivala otkaz televizijskom snimatelju Ivanu Cvirnu zbog majice s natpisom: “I don't need sex. The government fucks me every day”. Rekla je da kao premijerka kani zaštititi dostojanstvo svih članova Vlade: “Mi smo svi izabrani na izborima, nismo došli s ceste i ja takvo ponašanje neću tolerirati.” U tim riječima ima nečega od tona zle i histerične učiteljice, kojoj se podsmijeva razred čak i kada svima podijeli jedinice, ali one su istovremeno i bezosjećajne i nepametne. Kao vladarica, ona se obračunava s mladićem iza kojega nitko ne stoji i koji od svih ljudskih i građanskih prava najprije može konzumirati ono da putovnicu stavi u džep i zauvijek ode iz zemlje kojom se vlada kao s razredom balavaca. Jadranku Kosor naravno nije briga što je Ivan Cvirn ostao bez posla, njoj godi dupeuvlakačka odlučnost jedne trivijalne švapske televizije (valjda joj to daje samopouzdanje, pa već misli da narod u njoj vidjeti novog Tuđmana), ali otkud joj ta fraza - “nismo došli s ceste”? Ne vrijeđa li tim riječima četiri i pol milijuna ljudi koji su iz njezine perspektive, s Markova trga, negdje tamo vani, ili baš - na cesti? I na kojim su to izborima ona i njezina Vlada izabrani? I na kraju, kao ukras ove svinjarije stiže drski i bezobrazni demanti da je Kosoruša ishodila otpuštanje s posla jednoga novinara, koji podsjeća na priopćenja Crvenih Kmera u Kampučiji.

Uostalom, ako je itko u politiku došao s ceste, onda je to bila ona. Tuđman ju je, da pokaže kako ima dušu, uveo unutra da se ogrije. I ona je ostala.