Enciklopedija je u modernome hrvatskom društvu udomaćen pojam. Uzme li se u obzir zbroj izdanja i pogotovo naklada Leksikografskoga zavoda u drugoj polovici XX. stoljeća, to se čini samo po sebi razumljivim. Sam je Miroslav Krleža, prisjećajući se razdoblja kada je preuzeo odgovornost za nacionalnu enciklopediju, kazao kako su enciklopedijska izdanja toga Zavoda dugo bila "jedan od udžbenika, ako nemamo barem skripta na visokim školama". No, unatoč samopouzdanju što ga je javnost pa i znanstvena zajednica stjecala gradnjom i korištenjem takva sustava, trajno je pritom tinjao jedva prigušen osjećaj nelagode nad prekinutim nizom Hrvatske enciklopedije. Ta je enciklopedija bila pokrenuta potkraj 1930-ih s emancipacijskim osjećajem integrirane, građanske Hrvatske da pokaže i dokumentira svoj duhovni i narodni potencijal u vlastitom jeziku i zahtjevnome, sveznadarskom mediju. Neodrživ kompromis s pomaknutom logikom ustaške shizme doveo ju je na žalost tek do jednoga od hrvatskih diskontinuiteta. S dosta se ozbiljnih razloga, naime, vjerovalo da će jednom, u promijenjenim okolnostima, hrvatska enciklopedija, s obzirom na prethodno iskustvo i u Zavodu održanu stručnu osnovu, bez po muke i u povijesnom hipu zaokružiti svoju nespornu nakanu.
No kao što su se očekivanja da prigušeni Narodni Genij raspolaže energijom velike umjetnosti, koja nestrpljivo viri iz ladica, izjalovila, pa ovih dana sve nacionalne nagrade za književnost, umjesto kakve superiorne forme, skuplja prilično naivna zbirka bizarnih priča s navodno crnohumornom podlogom, a domaći pomorci, umjesto da prema tim očekivanjima optoče barjak plovila, izgrađenih dakako na našim dotad "eksploatiranim" navozima, deviznim pričuvama u zlatu, gledaju kako da se ukrcaju na podrtinu registriranu u austrijskoj provinciji ne bi li zaradili kakvu crkavicu, i hrvatska enciklopedija se zatekla u drami zbilje koja više ne operira s očekivanjima, koliko s trenutačnim i pravim mogućnostima.
Krležin je Zavod baštinik tradicije hrvatske leksikografije, ali ne u onome fantomskom smislu o njezinim tobožnjim stoljetnim prinosima, nego posve suprotno očuvanju kontinuiteta, u kritičkome i izvedbenom smislu. Operativni sustav prve Hrvatske enciklopedije što ju je utemeljio i vodio Mate Ujević, kojeg se stoga s Krležom obično uzima nekakvim našim protoenciklopedistom, nije se tako razvio iz njegove vizije, nego ga je prema iskustvu Minervina leksikona postavio Gustav Šamšalović. Krleža je dakle u Zavodu okupio stručnjake koji su znali, ali i htjeli provoditi posve jasan program, s ciljem dokumentiranja povijesne osnove i održanja nove društvene zbilje.
Uspjehe toga nastojanja, ako ih ima i ako se oni žele vidjeti, nije moguće razumjeti odvajanjem sustava i cilja. Niz stručnih višesveščanih izdanja, o pomorstvu, šumarstvu, tehnici, medicini, umjetnostima, te velike enciklopedije i leksikoni općega tipa izvedeni su iz Zagreba tako da pokažu kooperativnu i poticajnu snagu hrvatske kulture.
Pod pritiskom povijesnog vremena
Na napade da je u svome timu okupio sumnjive tipove, koji samo što nisu operirali po logorima, Krleža je osim odlučno verbalno, odgovorio edicijama koje su ti redaktori postavili i izveli, a govorile su, nerijetko prvi put, jezikom i duhom kultura koje dotad na nominalno zajedničkom prostoru nisu mogle doći do riječi: makedonske, albanske, crnogorske.
Osim što je primarno bio netipičan, ali funkcionalan oblik matične kulture, Zavod je posredno obavio jednako dalekosežan posao njezine prave afirmacije u realnom okruženju, oslobađajući je predrasuda i etiketa ksenofobičnosti i nazadnosti. To je napose došlo do izražaja u trenutku kada je srpski memorandumski program u drugoj polovici osamdesetih preuzeo inicijativu.
Krleža i Zavod bili su tada podvrgnuti temeljitom i sustavnom osporavanju, na točnoj pretpostavci da se ta jedina federalna institucija locirana izvan neposrednoga srpskog nadzora mora prethodno eliminirati. S memorandumskoga je gledišta naravno zavodski program kao hrvatski predtekst moguće zajednice bio neprihvatljiv jednako koliko i drugima sam taj Memorandum, odnosno program srpske Akademije.
Prelazak zavoda iz jugoslavenske u hrvatsku dimenziju bio je utoliko i lakši i teži, odvijao se pod pritiskom takozvanoga povijesnog vremena, ali i složenih odnosa unutar vlastitog sustava, pa ipak se u nazivu i sadržaju dogodio bez otvaranja novoga diskontinuiteta koji bi trebalo sanirati.
Problem s kojim se Zavod suočio u novim okolnostima ne tiče se toliko njegova sustava, jer mu nisu mogli odnijeti čak ni ono što im treba, primjerice u Zavodu se čuva cjelovita jugoslavenska bibliografija do 1945.
kojom ne raspolaže nitko drugi, niti je više može tako lako, ako i uopće rekonstruirati, koliko cilja. Cilj se jednostavno, kao i toliko toga naivno podrazumijevao, kao da je definicija nacionalnih institucija i njihova programa statična kategorija. Pritom nikako nije riječ samo pa ni ponajprije o Zavodu.
Kada se govori o Matici hrvatskoj i njezinim suvremenim nastojanjima, kada smo zatečeni nad dramom dubrovačkih Igara, kada se pitamo a što je to s Ruđerom, ako je a-bomba passe, u javnosti i njezinu elitnom sloju se jedino izglednom čini povijesna argumentacija: da vidimo kako je to bilo.
Održavanje ravnoteže
Kao da se Hrvatska u dvadeset godina dok Matica nije djelovala nije u svakom pogledu promijenila više nego u prethodnih pedeset, kao da se svijet koji bi Zavod trebao tumačiti nije u proteklih deset godina otkad traga za svojom definicijom promijenio neusporedivo više nego u trideset godina Krležina opisa.
To što je u prvom tranzicijskom koraku ipak spriječen pokušaj da se na simboličkoj razini pogazi Krležino kritičko naslijeđe, kada su to zahtijevali samozvani glasnogovornici imaginarne nacionalne kulture predvođeni Žarkom Domljanom, koji je ime stekao kao provoditelj upravo Krležina zavodskog programa i dotad se zauzimao da se u Zavodu organizira Krležin institut, bilo je dovoljno za početak, ali samo na apstraktnoj razini. Tuđmanova administracija nije željela onemogućiti Zavod, ali u svojim pasatističkim kombinacijama posve naravno niti znala što bi s njim. Brozovićevo angažiranje na vodećoj poziciji zavodske uprave pokazalo se, i prije distance, tipičnim za glasovito održavanje ravnoteže na kojem je Tuđman, ne samo retorički, zamišljao društvena proturječja prevladati stališkom vizijom.
Brozovićev autoritet i stil, njegovo nedvojbeno pripadanje staroj, zavjereničkoj gardi, koja je sebe, barem u vlastitom krugu voljela smatrati pomalo krležijanskom, omogućili su mu da nejunačkom vremenu uprkos provede Zavod kroz prilično opasne vode i održi kontinuitet tako da od učinjenoga ne bude više štete nego koristi. Brozović je godinama u hladnoj maniri i ne trepnuvši uvijek iznova bizarno uvjerljivo za medije i dvor govorio da hrvatska enciklopedija eto samo što nije. Premda su mnogi, a ne rijetki, znali da tomu nije tako, imali su razloga ili poštovati ili pristajati na tu logiku. Nakon što su Vlatko Pavletić i njegova ekipa izbačeni kroz prozor ministarstva kulture na Trg burze, a rektor Sveučilišta kao visoki stranački dužnosnik počeo radikalno lamentirati, nacionalna enciklopedija, kao po definiciji koncentracijski produkt, postala je opet utopističnom. Savršeno se to vidi iz njezina oglednog arka, publiciranoga 1994, gdje se u natuknici Zbor narodne garde s parafom Ivana Tolja donosi osam redaka citata nekakva Tuđmanova govora. Kakva bi to "enciklopedija" bila 1994. već iz toga nije pametno odveć dvojiti, čak i kad bi smisao Zavoda tada ili još uvijek prije svega bila nacionalna enciklopedija u užem značenju.
Zrcalo naše nesreće
Da je u samom Zavodu postojala ekipa koja ju je načelno bila u stanju izvesti, to nije sporno i to je ubrzo pokazao Antun Vujić, na spomenutom arku deklarirani pomoćnik glavnoga urednika in spe, produciravši u kratkom roku i sa skromnim sredstvima enciklopedijski Hrvatski leksikon u dva sveska. Vujićev je leksikon izraz snage i kontinuiteta sustava, čak i na razini odlučnosti i profesionalnosti pojedinca, ali taj je leksikon korektiv, a ne dokaz da je nemoguće bilo izvedivo. Bilo je objektivno točno onoliko koliko i to da Vujić tada bude u ministarskoj sobi kojom se sada, i to s priličnim uspjehom, koristi.
Dok se pod egidom duhovne obnove, uz klasični prešutni otpor inteligencije i javnosti, širila kulturu laži, izdati nacionalnu enciklopediju koja bi s tim modelom ulazila u usuglašavanja bilo bi – fatalno. Zavod je tom kulturom ostao (uglavnom) neumrljan, a koliko je bio blizu vatri pokazuje novo izdanje njegova fundamentalnog općeg leksikona koji se 1996. proglasio i hrvatskim, gdje je znameniti Domljan dobio redaka koliko i Šenoa, Budiša prešućen, Račan prikazan ideologom sedamdeset i druge, a Mitterrand kao Šljivančaninov kamarad na krvavome vukovarskom piru. Stoga je za svoj leksikon koji će kao amblem u perspektivi vjerojatno zasjeniti jedno razdoblje Zavoda Antun Vujić morao i dobio nacionalnu, ali ne i zavodsku nagradu.
Svoju pravu snagu Zavod je, međutim, proteklih godina pokazao u nekoliko temeljnih i specijalističkih edicija. Hrvatski biografski leksikon budio je maštu i strasti dok je bio osporavan, sada se bori za održivi razvoj, ali ne toliko u materijalnom smislu, koliko u profilu suradnje koja bi bila motivirana održati postavljenu razinu. Upravo se na njegovu iskustvu vidi koliko je leksikografija kao disciplina neusporediva pa i zarobljena teoretiziranjem u znanstvenim područjima koja je sama pomogla razviti.
Dovoljno je usporediti Leksikon hrvatskih pisaca u vanjskoj produkciji, koji se unatoč kvalificiranoj suradnji, neujednačenošću teksta i pogotovo aparata, doima poluproizvodom. Integriranost leksikografske struke u matične discipline ne može biti linearna.
Ne može se od leksikografskih stručnjaka tražiti da nužno grade paralelne karijere, naprotiv, naši najbolji leksikografi u javnosti su i odveć prepoznatljivi upravo kao povjesničari, književni kritičari, jezikoslovci ili politički geografi.
Logotip Zavoda u regalu
Gubitak prepoznatljivosti struke u znanstvenoj shematici pa i javnosti možda je i najozbiljniji problem definicije Zavoda. U Zavodu se izvodi osmojezični enciklopedijski rječnik, temeljan i ekskluzivan u isti mah, o kojem javnost također zna gotovo malo pa ništa. Ali u Zavodu su izvedena i najmanje dva za naše prilike netipična, moderna i dalekosežna projekta. Enciklopedija o Krleži, o kojoj se još nešto i govorilo, a koja je u svoja tri sveska nešto više i drugo nego spomenar jednoga pa makar i najozbiljnijeg pisca. No za stanje leksikografskoga duha u Zavodu i Hrvatskoj tipičan je Atlas Europe. Ta upravo senzacionalna edicija koja iz ovakve Hrvatske govori na razini dokumentacije i interpretacije o Europi, kao činjenici, sudbini i metafori na ugođen, superioran i jednostavan način zrcalo je naše nesreće. Ona je bila moguća bez obzira na okolnosti, ali te okolnosti nije pomaknula ni za zarez.
U raspravi o definiciji Leksikografskoga zavoda, do koje je moralo doći i za koju smo znali da će doći, koriste se prividno žestoke riječi, govori se o novcu, o sindikatu, o ministrima i politici. Za modernu i građansku Hrvatsku, koja je rasla s logotipom Zavoda u regalu, važno je nešto drugo i ona svojim odnosom u toj stvari, čekanjem, pokazuje nekakvu zrelost. Ti su hrvatski građani, liječnici, pravnici i mornari iz neposrednog iskustva svjesni da po podatke ne odlaze više na regal, nego im ih djeca, ako ne već i sami, skidaju s ekrana. Oni isto tako znaju da se enciklopedijama više ništa ne dokazuje, jer je potencijal nacionalne znanosti razvidan iz popisa članaka, a snaga društva iz standarda pojedinca. Društvo koje čine, uči se živjeti s istinom o sebi i okruženju kojemu pripada, a za tu je istinu sustav obrade temeljnih činjenica o zajednici važan i to neće prestati, a neće postati ni jeftinije.
Funkcioniranje Zavoda kao sustava dovest će se u red onog trenutka kada se jasno postave njegovi ciljevi, od kojih su neki nedvojbeni. Hrvatska enciklopedija samo je jedan od njih, i to posljedičan. U osnovi je tezaurus bibliografskih i općih činjenica svekolikog znanja relacioniran s potrebama i mogućnostima održivog razvitka zajednice.
Konkretno to znači da Zavod nije istraživački institut, da je njegova narav hibridna, pa u tom smislu vjerojatno i presedan, ali samo donekle.
Projekti koje mora ponuditi i potom realizirati tiču se povezivanja, a ne separiranja. Na nedavnom znanstvenom skupu o pedesetoj obljetnici Zavoda, posve u duhu epohe, bilo je niz specijalističkih prinosa, rekapitulacije da bismo se uvjerili kako smo još tu i da nas vrag nije odnio, u čemu nema mnogo lošeg.
No Zavod će, poput kulture kojoj pripada, morati pokušati prepoznati realne ciljeve i u tome nema velike mistike. U gesti vlasti, koja je uostalom kao nacionalni program obećala takvo što, nema razloga tražiti skrivene namjere. Ako ništa, imamo barem toliko da smo doba skrivenih značenja ostavili za sobom.
