Hrvatska, ICT, Obrazovanje

Petak, 08.01.2010.

Tagovi: Dragan Primorac, OLPC, Laptop, Ivan Krstić, Zvezdana Treska, Šenkovec

  • 09:07

EVEN PARITY

Primorčev OLPC

(i nastavak priče o šenkovečkom Hogwartsu)

Piše: Radoslav Dejanović

Dokle seže manipulatorska akrobatika politike? Poprilično daleko. Posebice ćemo to uočiti promatranjem ovih predsjedničkih izbora, gdje su mnogi kandidati posegnuli za raznim metodama manipulacije građanima; neki suptilnim, a neki komičnim. No, posebno bih se osvrnuo na manipulaciju koju je izveo Dragan Primorac.

Dok je još bio u predsjedničkoj utrci, bivši ministar MZOŠ-a i pretendent na ovlastima relativno siromašnu, ali količinom debele hladovine vrlo privlačnu fotelju Predsjednika RH, posve u skladu sa svojim često spominjanim i debelo idealiziranim društvom znanja, objavio je kako će, postane li Predsjednik, učenicima osigurati barem 250.000 prijenosnih računala.

I to, ni više ni manje već – kroz projekt OLPC.

Eh, sad... Sve bi to bilo lijepo i krasno, svakom učeniku jedan laptop, svi sretni i zadovoljni... ali!

Projekt OLPC ima i svoj mali NGO u Hrvatskoj, grupicu entuzijasta koji su se već prije par godina okupili oko te ideje i koji su u nekoliko navrata pokušavali progurati tu priču kroz MZOŠ.

Poanta priče je činjenica da je Dragan Primorac bio ministar u vrijeme kad je ekipa entuzijasta pokušavala ministarstvo uvjeriti kako je OLPC projekt dobra ideja.

Kao ministar ignorirao, kao predsjednički kandidat prisvajao

Što su dobili? Nimalo neočekivano, ignoriranje i pomalo podsmjeha. Jer zaista, što si misli ta grupica geekova? Da oni mogu biti bolji od našeg savršenog školskog programa? Od naših stručnjaka po ministarstvu? Sa tim malim, smješnim, zelenim plastičnim kompjutorićem što ne može vrtiti Windowse?

Unatoč višestrukim pokušajima i traženju raznih puteva, OLPC ekipa nije uspjela uvjeriti ministarstvo kojem je na čelu tada bio Dragan Primorac u priču o jeftinom i dostupnom laptopiću za svakog školarca. Zaskočila ih je sudbina svih incijativa malih inicijatora – moćni birokratski aparat jednostavno ih je odignorirao.

No, kad je krenuo u posve osobnu, rekao bih i usamljenu utrku za predsjedničkom foteljom, Dragan Primorac sjetio se OLPC-a. I u maniru pravog političara – prisvojio sve zasluge. Očekivano zaobišavši hrvatsku ekipu entuzijasta kao potpuno nebitan, možda i remetilački faktor, bivši ministar u pravom je trenutku, kad je osjetio kako mu podrška u glasačkom tijelu opada, iz rukava izvukao adut: pokazat će kako će on biti Predsjednik Zemlje Znanja, a prvi znak milosti bit će mu podjela OLPC računala učenicima! (1)

NGO bez političkog šlifa

Ona nebitna, sitna OLPC ekipica sa pravom se osjetila prevarenom i frustriranom, pa su bez previše političkog šlifa (odnosno, upravo onako kako sa političarima treba postupati) objavili istinu o sudbini OLPC-a u Hrvatskoj.

Primorac je to, u skladu sa svojim prijašnjim akcijama, hitro demantirao. Uočimo u toj zgodi dvije stvari:

Prva, nimalo nevažna stvar, jest činjenica kako su domaći entuzijasti ozbiljno pokušavali uvjeriti MZOŠ u vrijednost programa OLPC. I to je činjenica. Projekt se nije izmjenio od tog doba pa do predsjedničke “najave” - pa ipak, ta očito dobra ideja (jer Primorac ne bi riskirao sa glupom idejom...) nije mogla uhvatiti korijena u ministarstvu dok su je zastupali obični građani, ali kad je u pitanju predsjednički kandidat, ma koliko on sposoban ili nesposoban bio, ista ta priča odjednom postaje bitno pametnija i medijski značajnija. To pokazuje sudbinu građanskih inicijativa u Hrvatskoj: nebitno je jesu li pametne ili glupe, bitno je tko stoji iza njih. Ako iza ideje stoji grupa entuzijastičnih, ali bez političkom zaleđinom osiguranih građana, ideja će propasti. Ili će je netko ukrasti.

Druga stvar jest sam demanti, u kojem Primorac defamira lokalne entuzijaste (može mu se, ipak su to samo neki mali lokalni Hrvati, hvatao se on hrabro u koštac i sa časopisom Nature) jer, kako kaže, OLPC predstavlja isključivo izvršni direktor Charles Kane, a on, Dragan Primorac, on ima prepisku sa njime, a ne tamo neki građanski anonimusi. Prema tome, kakve gluposti priča taj plebs? Što oni hoće? Uhljebiti se na kakvoj sinekurici? Tko ih šalje? Tko su oni?

Samo da je Negroponte shvatio da se treba slikati s Primorcem...


I tako, u svijetu “visoke” politike računa se samo rukovanje sa šeicima, predsjednicima korporacija, šefovima stranaka ili drugim važnim osobama. Svi oni ispod, svi ti silni volonteri, sve je to samo stoka koja treba raditi što im se naredi i znati gdje im je mjesto.

Drugim riječima – možda bi OLPC projekt u Hrvatskoj i zaživio, samo da je taj glupi Nicholas Negroponte mogao shvatiti da on osobno treba doći u Zagreb(2) i stisnuti desnicu ministru Primorcu, slikati se s njim i u kameru izjaviti “he's a very nice man and your future President”. A glupi amaterčina šalje tamo nekakve lokalne potrčke, nije niti čudo što su ih već na porti zaustavili!

Najveći je apsurd te priče činjenica da Predsjednik Dragan Primorac ne bi niti imao ovlasti uvesti četvrt milijuna laptopa i podjeliti ih školarcima, jer niti može raspolagati tolikim novcima, niti se može miješati u posao svog bivšeg ministarstva; apsurdno, ali Ministar Dragan Primorac je to mogao učiniti, jer je u to vrijeme imao i novce i moć, ali on to tada, u toj fotelji - nije učinio.

Možemo li ozbiljno shvatiti čovjeka koji je ignorirao OLPC dok je bio na poziciji gdje je mogao ideju provesti u djelo, ali koji OLPC koristi u svojoj predizbornoj kampanji iako zna da kao Predsjednik to obećanje jednostavno – ne može održati?

Novosti iz šenkovečkog Hogwartsa

A sad bih ponovo malo o šenkovečkom Hogwartsu. Miješanje ove dvije priče nije bez osnove, jer je afera u toj školi rezultat nekvalitetnog rada MZOŠ-a i nedostatka kontrole nad kadrovima koje to ministarstvo “zadužuje”.

Od prošlog teksta dogodilo se nekoliko zanimljivih stvari. Čini se kako se država konačno aktivirala, ali na tragikomičan način: dok je ravnateljica na stranicama županijskih novina osula politikantsku paljbu po ljudima koji su prijavili nepravilnosti i nekim “neozbiljnim” medijima(3), Župan Međimurske županije diplomatski se ograđuje od bilo kakve ishitrene odluke prije nego se oformi komisija koja će ustanoviti potrebu za sagledavanjem nužnosti osnivanja odbora čiji će zadatak biti donošenje mišljenja o potrebi organiziranja specijalističkog tima radi utvrđivanja pravilnika i naputka za obavljanje inspekcijskog nadzora škole od strane komisije koju će osnovati stručno povjerenstvo na prijedlog savjetodavnog tima ministarstva predloženog od strane izvanredno sazvanog kriznog stožera. Šalu na stranu, nešto se ipak dogodilo: u školu je došla ekipa za nadzor financijskog poslovanja, a i MZOŠ je poslao svoju inspekciju.

I gle vraga! Otkrilo se kako je ravnateljica na voodoo magiju potrošila ne 60.000, već 100.000kn!

I nekoj bogatijoj školi u bogatijoj zemlji to ne bi bio zanemariv novac. Što reći o školi koja ima problema i sa održavanjem nužne funkcionalnosti, a novce baca na plastične plakete ljudskoj gluposti i, sad se ispostavilo, jednako toliko na radiestezijska mjerenja podzemnih voda i mahanje viskom po školskim hodnicima?

Peticija roditelja promašila poantu

Roditeljima se prelila čaša i odlučili su organizirati peticiju. Ovo je dobar i ispravan potez – ali sa jednom manom. Roditelji su odlučili napraviti peticiju protiv plastičnih bedastoća, kao da su one pravi krivac za ovo stanje. U tom su smislu promašili. Jedini krivac za nastali skandal jest ravnateljica, jer je ona bila ta osoba na čiju se inicijativu utrošilo silne novce na praznovjerne (i, ako ste vjernici, protukršćanske) vračarije. Jedina smislena peticija bila bi ona koja bi tražila smjenu ravnateljice, jer tako praznovjerna osoba na takvoj poziciji nanosi veliku štetu ugledu škole, a time i ugledu MZOŠ-a.

Smjena ravnateljice ne bi trebala biti preveliki problem, jer sudeći po komentarima o njenom paralelnom biznisu sa trgovinom donjim rubljem (u kojoj je također, kako kažu, postavljen bioenergatorski g-konverter negativne u pozitivnu energiju uz efekt rasta dojki u žena i pojačanja spolne moći u muškaraca), u slučaju izvanrednog otkaza ravnateljica neće završiti na socijalnoj pomoći; dapače, u izvrsnoj je poziciji da potrošenih 100.000kn bez teškoća vrati nazad u školsku blagajnu, a škola neka joj ustupi sve one plastične budalaštine.

Možda se činim prestrogim prema sirotoj ravnateljici, ta ljudi smo, svi griješimo...

Istina je, svi griješimo, ali napraviti ovakve greške, pa nakon toga braniti svoju očito neobranjivu poziciju – takve osobe ne zaslužuju biti ravnateljima škola, dapače takve osobe ne bi smjele imati nikakve veze s prosvjetom.

U školstvu je vodilja razum, a ne praznovjerje


U - i inače teškom (i sve težem) - poslu obrazovanja mladih naraštaja nema mjesta ljudima koji će vlastite interese ili vlastite životne stavove stavljati ispred interesa djece. Posebice nema mjesta ljudima koji ispred obrazovanja stavljaju praznovjerje, koji demonstriraju svoju moć i provode samovolju. Čemu oni mogu naučiti te mlade ljude?

Ravnateljica treba otići iz dva razloga – jer je potrošila silne novce na sumnjiv, a posve sigurno nerazuman način, i zato što je postala primjerom onog lošeg u obrazovanju. Čupanjem plastičnih igračaka iz parketa neće se riješiti problem, iz škole treba iščupati ljude koji su do toga doveli.

Pritom bi inspekcija MZOŠ mogla porazgovarati sa djelatnicima sklonim ravnateljičinim pitoresknim idejama o elektro-energo-zračećim silama i upozoriti ih kako njihov poslodavac nije ravnateljica, već država, a vodilja razum, a ne praznovjerje.

Kosturi ispadaju iz školskog ormara

Najzad, zanimljivo je pogledati kako na blogu profesora Hajdarovića, djelatnika te škole i jednog od najvećih “krivaca” što se skandal uopće otkrio – u posljednjih nekoliko dana sve više dolaze razbuđeni roditelji i bivši učenici te škole. Dok Hajdarović prati napise medija, posjetitelji komentiraju – i polako iz školskog ormara ispada sve više i više kostura.

Mogu to biti zle glasine, poluinformacije, dezinformacije, ali jednako tako i svjedočenja o stvarnim zlouporabama položaja i ne posve legalnim radnjama. Mislim da bi inspekcija MZOŠ trebala pročešljati komentare na tim stranicama i provjeriti koliko u tim kosturima ima istine: neistinite odbaciti, a istinite sankcionirati.

Ma koliko gospoda neozbiljnim smatrali taj moderni elektronički medij – jer hej, evo i bivši ministar je svojedobno odmahivao rukom na OLPC, a gle ga sad!


(1) Naravno, kao i u mnoge druge stvari u ovoj državi, i u to bi se krenulo stihijski, bez plana i programa. Jednostavno podjeliti učenicima računala bez prateće infrastrukture i sustava samo bi ponovilo osječki fiasko, kada je grad odlikašima podijelio laptope koje su roditelji zatim jeftino prodavali kako bi smogli novca za plaćanje režija.

(2) Negroponte je bio u Zagrebu 2008. godine ali ništa se nije dogodilo. Možda je trebao poslati nekog direktora? Začudno, Ivan Krstić je bio prisutan... ali on je naš plebejac, anonymus vulgaris domestica, pa se ne računa.

(3) “Web portali, blogovi, Face book stranice i slični “mediji” postali su diluvijalnom snagom koja bi trebala rušiti kulturu rada, reda i uspješnosti. Nisam se zamarala ovom “umjetničkom” produkcijom maštovitih blogera sve dok se njihove ideje nisu prelile na stranice ozbiljnih medija i iz sfere privatnosti i fikcije ušle na područje manipulacije.” - Zvezdana Treska na stranicama međimurskih županijskih novina.

Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.

Izvor: Monitor.hr