Najmanje pažnje polaže se na educiranje i upoznavanje javnosti s porijeklom hrane.
Misleći kako je genetska modifikacija samo jedan u nizu neprirodnih elemenata i rizika koji ga okružuju, poput smoga, dimova, buke, bakterija, bolesti, virusa, nekvalitetne vode, nezdrave hrane, ljudi su prilično tolerantni prema novim i sjajnim proizvodima za čije porijeklo – ne pitaju. Ipak, hraneći se tako izmijenjenom hranom, često nepovratno djeluju na svoj organizam unoseći tvari koje, kroz metabolizam, opskrbljuju stanice krivim informacijama.
Takva hrana, možda će, jer razlikuje se od osobe do osobe, utjecati na respiratorni sustav, promjene na koži, oslabiti imunitet, oštetiti jetru, pa čak i ubiti čovjeka, ili ga trajno ugroziti. Naime, u posljednjih se nekoliko godina podaci o genetski manipuliranim prehrambenim namirnicama pojavljuju u revolucionarnim istraživačkim rezultatima nutricionističkih timova, najčešće umaskiranih u superpovoljne okolnosti dok se istraživanja koja pokazuju negativne rezultate najčešće skrivaju, zataškavaju mitom i kojekakvim malverzacijama.
Iako nisu provjereni, potencijalni rizici i nepredvidljivi genetski i fiziološki učinci, i dalje se promoviraju kao bezopasni i nerizični. A dati svakom do znanja da paradajz koji jede, u sebi sadrži gene ribe ili neke druge životinje, ne potencira samo pitanja gadljivosti, nego i pitanje morala, svjetonazora, vrijednosne orijentacije i načina života. Jer, muslimanu nije svejedno da jede povrće s genima svinje, a vegetarijancu da pere zube pastom s emulgatorima životinjskog porijekla.
Protivnici genetskog inžinjeringa se pak prikazuju preosjetljivima i paranoičnima. Afirmatori genetskog inžinjeringa potkovani basnoslovnim sumama priušte si luksuz igranja s prirodom. A ona, kako je još rekao hrvatski filozof u 16. stoljeću, Frane Petrić, »ništa beskorisno niti donosi niti trpi«. Igrajući se s njom u neznanju, čovjek može, ne samo izazvati alergijske i intoksikacijske reakcije, nego i proizvesti biološku poluciju i različite mutacije.
Promicanje prednosti i marginaliziranje mogućih nedostataka i rizika, jedan je od važnih strateških koraka kojim se koriste pobornici genske tehnologije, često izjednačavajući rizike s ostalim štetnim utjecajima u okolišu. Pritom najmanje pažnje polažu na educiranje i upoznavanje javnosti s porijeklom hrane. Ipak, činjenica da je tržište genetski manipuliranom hranom gotovo dvadeset puta veće od onog s pesticidima, dovoljan je razlog da korporacije, koje sada imaju monopol, nastave promicati »pozitivne« strane genetski manipulirane hrane.
A ona će proizvoditi genetski otpad koji je, tvrdi dr. Jošta, opasniji od nuklearnog. Jer, ako ona u jednostaničnom organizmu poput bakterije proizvodi nepredvidive promjene, kakve li će tek u golemom eko-sustavu. Genetski modificirana hrana, iako hvaljena a nikad javno priznata i iako jeftinija, no za zdravlje u konačnici skuplja, tek je imitacija majke prirode koju je čovjekov intelekt, suptilno instrumentalizirao u ekonomske svrhe.
