Prisluškivani razgovori koji su otkrili krijumčare ljudi

Doktor odnosno Lepi, Taksist, Splićo i Bosanac. To su bili bili nadimci 39-godišnjeg Dražena Matijevića, 42-godišnjeg Ante Božinovića, 36-godišnjeg Marija Vrljića i 31-godišnjeg Joze Martića. Oni su bili “mozak” skupine koja je od kraja travnja do kraja rujna 2007. godine u Sloveniju i Italiju prokrijumčarila 167 ilegalaca iz Albanije, Kosova i Turske.

Ljudi koji su se pod svaku cijenu željeli domoći Zapada skrivali su se po šumama, danima su gladovali, padali su od iscrpljenosti. No, za skupinu ljudi koja je na “baklavama”, “cipelama”, kako su, razgovarajući u šiframa, nazivali te očajnike, oni su bili “glave” po kojima su ubirali po nekoliko stotina ili tisuća eura, ovisno o hijerarhijskoj poziciji u krijumčarskom lancu.

‘Bosanac, idemo radit!’

Ali, sve to vrijeme nisu ni slutili da im je policija ubacila svog “igrača” i da ih je cijelo vrijeme snimala. Suočeni s tim dokazima, većina je priznala krivnju. Neki su se s tužiteljstvom nagodili i prije istrage.

Krijumčarenje ljudi predstavlja jedan od najsurovijih i najunosnijih oblika organiziranog kriminala u svijetu. Njime se bave vlade, na švercu ljudi obrću se milijarde eura, a kriminalne skupine u međusobnim obračunima su surove. Prema nekim procjenama, godišnje između 200 i 300 tisuća ljudi iz jugoistočne Europe budu žrtve trgovaca ljudima koji za prijelaz do zapadne Europe plaćaju od 600, 1000, do nekoliko tisuća eura.

Za nekoliko leševa koje je izbacilo more kod Mljeta i Dubrovnika još uvijek se pretpostavlja da su ilegalci koji nisu stigli na odredište. Na zagrebačkom Županijskom sudu 13. prosinca 2006.

“Put lubenica” film je o krijumčarenju Kineza, a “Put baklava i cipela” mogla bi se zvati priča o krijumčarenju Albanaca i Turaka. To je priča o patnjama ilegalaca i beskrupuloznosti krijumčara ljudi koji su uhićeni krajem rujna u policijskoj akciji Put 2. Priča se odvija kroz transkripte prislu[kivanih telefonskih razgovora.

Dana 26. travnja 2007., u 9.22 sata, Mario Vrljić nazvao je Jozu Martića.

- Bosanac! Gdje si?

- U kući. Ležim - odgovorio mu je Martić.

- Ustani, dolazim. Idemo radit’ nešto. Ja sam ih smjestio u štek, a ti otiđi uzeti pare i kupi im nešto za jesti.

Nešto iza podneva Mario Vrljić s Pajdom je dogovarao prijevoz ilegalaca jer mu je prenatrpan štek. Trebaju krenuti poslije 20 sati i biti gotovi do 7 ujutro, kao što je to bilo prilikom prethodne “ture” ilegalaca. Pajdo će ih preuzeti, a Mario će im očistiti put.

Skupina od najmanje 15 ilegalaca iz Zagreba je prvo putovala do Rijeke, odakle je ilegalnim putem prokrijumčarena do Slovenije. Vodili su ih šumskim putevima. Pješačili su po šumama pet dana, spavali na otvorenome, sa samo dva oskudna obroka dnevno, pa kad su se dvojica iz skupine razboljela i više nisu mogla hodati, ostavili su ih u šumi. Dvojicu bolesnih i gladnih policajci PU istarske zatekli su 27. travnja u 22.10 sati blizu mjesta Jelovice kod slovenske granice. Dan kasnije, između 23.30 i ponoći, slovenska je policija kod Kozine našla osam ilegalaca i vratila ih u Hrvatsku. Jedan iz skupine stigao je u Rijeku, dva ilegalca nisu nađena. Četvoricu su policajci našli 2. svibnja oko 14 sati u borovoj šumici nedaleko od autoceste Kozina - Koper, a blizu njih nađen je i njihov vodič Zoran Antičević. Prevoženje skupine ilegalaca slušali su policajci.

‘Najbolje da ga ostavim’

- Jedan stariji ne može hodati - Zoran Antičević nazvao je Marija Vrljića i požalio se na probleme.

- Koji, j... mu mater - na to će Mario.

- J... ću ih sve! Ovaj stariji ne može hodati ni do Vodica, kamoli dalje, ne znam što da radim. Najbolje je da ga ostavim na cesti - kaže Zoran.

- Ne ostavljaj ga, molim te!

- Sj... će nas sve!

- Reci njegovima da ga nagovore, ne možeš sada pustiti čovjeka - molio ga je Mario.
Mario Vrljić:
Nisu se ni makli iz Hrvatske, a već bi jesti i piti. J... im majku, žali se Mario na ilegalce

Mario zove Jozu Martića koji vozi jednu skupinu ilegalaca i pita ga za poziciju:

- Jozo! Gdje si točno?

- Kod Učke!

- Ne znam hoću li ići ili neću - dvojio je Mario oko prijevoza ilegalaca.

- Samo uzmi za jesti i piti i piči dalje! - nagovarao ga je Jozo.

- Tko će im u Sloveniju donijeti jesti i piti - pitao je Mario.

- Nitko. Zašto u Sloveniju?

- Nisu se ni makli iz Hrvatske, a daj jesti i piti. J... im majku! - žalio se Mario na “zahtjevne” ilegalce.

Gani Kovači koji je bio “dobavljač” ilegalaca zvao je da se raspita kako napreduje njihov put prema Sloveniji i Italiji. Dana 27. travnja 2007. u 8.27 sati Gani je nazvao Marija Vrljića.

- Kako ide - pitao ga je Gani.

- Ide polako. Sve je u redu, ali sporo.

- Kad će?

- Popodne, sad im je čovjek odnio vodu i hranu tamo preko u Sloveniju. Ima 17 komada, to se vuče - objasnio je Mario.

- Neće to prije mraka?

- Neće!

- Hoće li večeras?

- Hoće. Mora, kako ne. Već smo na pola puta. Tvoja dvojica seru, neće, što ja znam. Drski su, neće hodati - žalio se Mario.

- Bit će sve u redu.

- Dobro. Sve je OK. Velika je, ogromna kolona i odbijaju hodati.

- Što ću vam ja. Puno je previše, ali j... ga - zaključio je Gani.

‘Turci neće hodati’

U 13.29 sati Pajdo je nazvao prvookrivljenog Dražena Matijevića.

- Ilegalci su krenuli dalje. Turci prave probleme jer neće hodati - kaže Pajdo.

U 15 sati Vrljića zove jedan od ljudi koji su sudjelovali u tom “poslu”, po nadimku Rus, i on se žali na probleme s ilegalcima.

- Ne znam što da radim, ne mogu ljudi hodati, popadali su svi! - kaže Rus.

- Polako, odmaraj - smirivao ga je Mario.

- Polako, polako, ali ne mogu doći s njima do kraja za tri dana, neće hodati.

- Rus, što da radimo?

- Ne znam, jedni bi da ostanu?

- Jesi prošao granu (granicu nap. a.)?

- Jesam.

- Idi polako, imaš vremena do jutra, ne treba to biti gotovo večeras. Ujutro! Ujutro - uputio ga je Mario.

- Ne može niti do ujutro 100 posto. Popadalo, baš pali ljudi!

- Znam. Ali šta da radimo. (Veza se prekida)

Malo kasnije, u 15.21, Mario opet zove Rusa:

- Koliko ih stvara probleme?

- Pet-šest.

- Rus, ovo je 17 ljudi, to kao da je tri runde.

- Leže, spavaju, j... im mater, šta ću im ja?

- Polako. Dan-dva, dan i pol, dan i pol, nije bitno. Razumiješ me?
Pajdo:

Jedan mali je skroz bolestan i ako ne dobije vode naj... će, govori
krijumčar Pajdo

Mario je navečer malo smirio situaciju s ilegalcima. No, oko 22 sata ponovo su iskrsnuli problemi.

- Sranje je - kaže mu Pajdo. - Ovi su ostavili trojicu, jedan mali je skroz bolestan i ako ne dobije vode, naj... će. Neka nađu neko selo, neka padnu, bolje nego da tamo umre čovjek. Kad preuzimaš posao, preuzimaš i brigu o njima. Kad je neka frka, ne možeš ih ostaviti k’o smeće i produžiti dalje.

- Problem je u tvojim ljudima, a ne u mojima koji su prošli deset puta u zadnja dva mjeseca. Problem je u ljudima koji ne mogu hodati. Nisam ja kriv za to - odgovorio mu je Mario. Prošla je ponoć. Dana 28. travnja, u 1.17 sati, Mario Vrljić dobio je SMS od Pajde: “Ova trojka je u mjestu Vodice, daj nešto sredi, molim te”.

‘Dao sam 6000 eura’

Mario Vrljić je u problemima. Zove ga i Gani Kovači i pita kakvi su to problemi. Počinje i razdor među krijumčarima ljudi. Vrljić se žali Kovačiju.

- Evo, tri-četiri puta su uvijek problemi jer radim s onim smrdljivim Rusom i onim Zoranom.

- Za tih šest ljudi dao sam 6000 eura, i to pod kamatu, auto pod zalog - kaže Gani.

I onda su stvari pošle po zlu. Pajdu je 28. travnja u 15.21 sat nazvao Dražen Matijević (prema optužnici organizator krijumčarenja ljudi, nap. a.) i rekao: - Sad su mi javili da su četiri pala i da ih je pokupila policija, a jedan je još živ.

Tri sata kasnije - raspad. Mariju Vrljiću zazvonio je mobitel. Zvao ga je Gani Kovači i pitao ga: - Šta ima?

- Sve je otišlo u p... materinu! - odgovorio je Mario.

Policija je uhvatila skupinu ilegalaca. No, akcija Put 2 je nastavljena jer je stizala nova skupina koja je preko granice trebala biti prebačena kod Buzeta, 14. svibnja. Dogovori o prebacivanju počeli su 9. svibnja, o broju ilegalaca te svoti za koju ih treba prebaciti. Dražen Matijević zvao je nepoznatog muškarca 14. svibnja u 9 sati. Razgovarali su u šiframa pa “baklavama” nazivaju Albance.

- Jesu li to sve baklave ili ima i ovih... - pitao je nepoznati muškarac.

- Matična zemlja od ovih naših domaćih, jel znaš koja, Albanija - govori Dražen.

- Sve su oni, baklave.

- Baklave, da, ali iz one susjedne zemlje, koliko ja znam - kaže Dražen.

- Dobro, boli te k... od kuda su i šta su, nećeš ih legitimirati...

No, “baklave”, ilegalce iz Albanije, kao i njihove krijumčare, nadzirala je policija. U Lupoglavu je 14. svibnja u 16.45 sati uočen Dražen Matijević u BMW-u i na terasi lupoglavskog restorana Planik u društvu dvojice muškaraca.

Krijumčari ljudi radili su i s nekoliko skupina istovremeno. Izgledalo je da će sve ići bez problema, kao i kad je 5. lipnja preuzeta još jedna skupina ilegalaca kod salona namještaja Lesnine u Zagrebu. Iz obližnje šume pokupili su jednu skupinu i krenuli cestom prema Rijeci. No, Zoran Tadić Roki u 17 sati shvatio je da su “provaljeni”, i to je javio nekom nepoznatom muškarcu.

- Imamo veliko sranje amo!

- Što? - pitao je NN.

- S murijom. Izgleda da nas prati od Zagreba. Sad su izgleda u zasjedi pa smo ostavili ljude i pobjegli. Strpi se još malo.

Policija je tog dana na području Duge Rese zatekla devet turskih državljana koji su pokušali prijeći hrvatsko-slovensku granicu. Krijumčari ljudi nisu odustajali jer im je trebao novac. Mario Vrljić zvao je izvjesnog Ramu 3. kolovoza u 14 sati.

- Ramo, Splićo je. Gdje si?

- Doma.

- Šta ima?

- Nema ništa. Trebali su doći pet i još ova dva - sedam. Ali j... im mater, nisu došli!

- Šta misliš, hoće ili neće?

- Čekaj da te zovem. Otišao sam u Kosovo po njih.

- Totalno sam bez para i ako imaš šta, daj mi što hitnije!

- Splićo, čim bude zvat ću te, nema problema - kaže Ramo.

Novac je stigao i 12. kolovoza uslijedile su SMS poruke i razgovori. Realizacija prelaska posljednje skupine bila je 27. kolovoza, ali tada su na granici “zapela” dvojica krijumčara ljudi. Krajem rujna 2007. završila je akcija Put 2. Uhićeno je 28 osoba, 14 ih je privedeno istražnom sucu.

Svjedok 1A zapravo je bio MUP-ov policajac koji je radio kao prikriveni istražitelj. On se sastajao s krijumčarima ljudi. Policija je imala i svog suradnika koji je u sudskom spisu zabilježen pod kodnim imenom 3.

Šifra ‘kupi cipele 42’ značila je da stiže skupina od 42 ilegalca

S vremenom se u prisluškivanim razgovorima pojavljuju i neki novi likovi u krijumčarskom lancu, poput Zorana Tadića Rokija.

Njemu je Dražen Matijević 20. svibnja 2007. u 22.26 sati poslao SMS: “Kupi cipele 42 i budi u trgovini u 8 čim se otvori da se ne rasproda taj model.” Bio je to znak da kreće nova skupina ilegalaca i da stiže novac.

Sljedećeg jutra, 21. svibnja 2007. u 8.23 sati, Roki zove Dražena i pita ga:

- Hoće li cipele biti 100 posto još u trgovini?

- Hoće - odgovara Roki.

Daljnju komunikaciju nastavljaju SMS porukama.

Roki Draženu: - Sve su tamo. Koliki ti nosiš?

Rokiju je stigla poruka s broja 091/9145-017: - 42.

Dražen Rokiju: - Cipele su super. Donijet ću ti pred selo da obučeš za van. Ove cipele su mi baš dobre. Ne žuljaju nimalo.

Roki Draženu: - Dobro, dobro. Ja još pola sata čekam pa mi ih donesi da ih isprobam.

No, 22. svibnja u 5.34 sati Dražen Matijević nazvao je Rokija i rekao mu da je 42 palo pri utovaru. To je značilo da je slovenska policija uhitila 42 ilegalca.

Prisluškivanje i ubačeni agent

U policijskoj akciji 2007., koja je sada rezultirala zatvorskim kaznama, jedan policajac radio je kao prikriveni istražitelj, a policija je među krijumčarima imala još jednog suradnika. Ranije je bilo i slučajeva da krijumčari imaju suradnike među policajcima

Sedmorica osuđena na godinu do tri
Dražen Matijević nepravomoćno je osuđen na 3 godine zatvora, Mario Vrljić (36) na 2 godine i 10 mjeseci, Ante Božinović (42) i Jozo Martić (31) na po 2 godine. Marck-Danyel Bulić (28) osuđen je na godinu zatvora. Marin Katić (21) i Milan Vojnović (36) osuđeni su uvjetno na godinu zatvora.

Pad u 2008.
U 2008. MUP je zabilježio 214 kaznenih djela nezakonitog prebacivanja osoba preko granice, što je 53,9 % manje nego 2007.

150 eura ‘po glavi’
Prikriveni istražitelj dobio je zadatak da od Zagreba do Buja preveze ilegalce za 150 eura ‘po glavi’.