Profesionalci bez emocija i s puno cinizma

U posljednjoj, legendarnoj sceni filma “Mefisto” Istvana Szaba nacistički glavešina dovede glavnog junaka, glumca Hendrika Hoefgena, na Olimpijski stadion u Berlinu, koji je namijenio za glumčevu veliku predstavu. Hoefgen, bivši komunist koji se karijeristički zapleo u nacističke hodnike moći, stoji na sredini travnjaka dok mu u lice blješte reflektori. Pod snopovima svjetla, on konačno shvaća u kakvu se igru upleo. “Ja sam samo glumac”, stane ponavljati uzbunjeno, “Ich bin nur ein Schauspieler”.

Tu rečenicu “ja sam samo glumac” - mnogi su i u mnogo navrata parafrazirali u povijesti Europe, svaki put nanovo kad bi se povukla oseka povijesti i odnijela dovraga neku vlast, diktaturu, ratnu kampanju ili ideologiju. Bilo je vremena kad se u hefgenovsko opravdanje “ja sam samo glumac” nije vjerovalo: partizani su, govore nam crne poratne anegdote, glumce strijeljali, držeći ih a priori suradnicima okupatora. No, hefgenovska čarobna formula, taj magični sklop “ich bin nur ein….” najčešće je služio svrsi, premoštavao prljave savjesti i krpao karijere. “Pa on je samo profesionalac”, govorilo se za novinare i ljude s TV-a, čak i onda kad je dio te “profesionalne” karijere bilo ratno huškanje, cenzuriranje i laž. “Ja radim samo svoj posao”, govorili su i govore jednoglasno dizajneri, pi-arovi i muzičari koji su u izbornim kampanjama servisirali kojekakav ološ, podrazumijevajući da hefgenovska “just job” pozicija pere poput deterdženta sve karijerne mrlje.

Masterpis darovitog cinika

A ta hefgenovska mantra dvaput mi je pala napamet ovog tjedna, povodom dva nevezana incidenta kojima je zajedničko tek to što ih vezuju Hrvati, Srbi i posljednji rat. U Haagu ovog je tjedna na doživotnu robiju osuđen Milan Lukić, srpski ratni zločinac koji je tijekom 1992. i 1993. u području Višegrada ubio više stotina susjeda muslimanske vjeroispovijesti. Tipični mahniti warlord, Lukić je leševe bacao s Andrićeva mosta, u obližnjoj banji držao logor za silovanja (što je motiv koji je Hans Christian Schmid iskoristio za film “Sturm”), pa je čak zaustavljao civilne buseve i vlakove po Sandžaku i s njih skidao i likvidirao nepravoslavce. Ono što tu strašnu višegradsku povijest vezuje uz svijet Hendrika Hoefgena je jedna prostorno-vremenska “potankost”: film “Lepa sela lepo gore”, jedan od najvažnijih i najboljih filmova nastalih u Srbiji 90-ih, snimljen je na teritoriju Višegrada nedugo nakon što je tamo prohujao rečeni Lukić. Film je sniman na stvarnim zgarištima bošnjačkih sela, uz logističku pomoć lokalne vojske, a na špici ekipa filma se zahvaljuje SUP-u Višegrada i Komandi mesta. Ovih dana jedan je istaknuti sarajevski glumac prozvao u kavani Dragojevića i njegova producenta Bjelogrlića da im je Lukić bio “producent”. Oni su na to uzvratili gnjevnim demantijem i najavom tužbe, kao da je uopće bitno je li gorivo i dozvole davao Lukić ili netko drugi od onih koji su tada gazdovali tim prostorom nesreće i krvi.

“Lepa sela lepo gore” nisu ratnohuškački film, barem ne na način kao što su to bili rasistički filmovi koji se tih godina radili u Hrvatskoj. No Dragojević uvijek me duboko uzrujavao na jedan drukčiji, jeziviji način. Naime, “Lepa sela lepo gore” nije bio film nemuštog mucavca: to je masterpis darovitog, bezočnog cinika, posprdna relativizacija nesreće u kojoj se autor odmiče na komotnu ekvidistancu i gleda s olimpijske visine velegrada kako se karikaturalni, ružni, pretili seljaci spotiču po blatu, jedni drugima pale nastambe i režu vratove.

“Lepa sela lepo gore” u tom su smislu najciničniji, antipatični primjer onog što se i u Beogradu i u Zagrebu zove “urbana kultura” - kultura u kojoj postojimo mi koji sjedimo na pijedestalu asfalta i postoje ti jadni seljački trogloditi čije drame mogu biti jedino farsa, a nesreća tek groteska. S takvom pozicijom cinične distance i Dragojević i Bjelogrlić mogli su se galantno povući na distancu i reći kako oni nisu propagandisti. Ne, oni su samo radili film. Sie sind nur Schauspielern.

‘Kolonijaši’ na naslovnici tabloida

Ni Indira Vladić i njezina Colonia nisu propagandisti. Robusna pjevačica i njezin denserski sastav nisu ni Thompson ni Škoro, u njihovoj muzici nema ideologije, nema konzervativnog veltšmerca, ne kuka se tu za rodnom grudom, grobovima i generalima. Indira Vladić nije čak ni narodnjak, nije “pevaljka”: njezina muzika čisto je “urbana” u onom smislu da nije pošpricana istokom. Njezin pop brz je, zabavan, industrijski i konfekcijski, sasvim nalik njezinom stylingu kojim dominiraju aluminij i lanci. Ne postoji ništa u sadržaju Colonije što bi nju pretvorilo u politički problem. A ipak - Colonia i Indira dospjeli su ovih dana na naslovnice beogradskih tabloida. Zagrebački denseri, naime, održali su beogradski koncert nepunih mjesec dana nakon što su u Hercegovini pjevali na trijumfalističkom derneku Branimira Glavaša, bivšeg osječkog šerifa, čovjeka koji je - ako je vjerovati nepravomoćnoj presudi - ljude vezane flasterom bacao u rijeku i dao da im se kiselina lijeva u grkljan. “Kolonijaši” su mirno i bez grižnje savjesti odradili gažu kod takvog tipa i poslije ugovorili koncert u Beogradu za 8. listopada. A pravdajući se pred optužbama beogradskog tabloida, član Colonije Tomislav Jelić nehotice je ponovio hendrik-hefgenovsku frazu. Nije rekao da je “nur ein schauspieler”, nego nešto silno slično: da je “tek profesionalac” i da koncerte odrađuje “profesionalno i bez emocija”.

Ponos Wuppertala

Jednom sam davno u Berlinu upoznao jednog Nijemca koji je bio izdanak industrijske dinastije. Familija mu je bila ponos i hraniteljica Wuppertala, ali u toj priči postojao je “bug”: tvornica njegova djeda proizvodila je plinske komore. Ne sumnjam da je djed mog Nijemca sebe također smatrao “profesionalcem” i ne sumnjam da su te komore vraški dobro radile jer nema do Nijemca kad je tehnika posrijedi.

Devastirano ime i duša

No, mom sugovorniku ta je djedovska “profesionalnost” devastirala ime i dušu te bila izvor zbiljske krize savjesti. Postoje mjesta u prostoru i vremenu kad se toliko približimo koncentričnom središtu zla, da priče o profesionalnosti više ne stoje: tada si dužan biti “amater”, dužan si zajebati profesiju i pustiti “just a job” priče. Tko to ne učini, vući će se za njim taj medijski i ini trag, i nek’ se vuče jer je zaslužio.