Treba li Hrvatskoj profesionalna vojska (nedavno je i premijer Ivica Račan izjavio da će se osobno zalagati za dobrovoljačku vojsku) i koliko je uopće realna dobrovoljna vojna služba u sadašnjoj ekonomskoj krizi? S vremena na vrijeme gotovo sve ozbiljnije oružane snage preispituju svoju strukturu i prilagođavaju se društvenim normama ili nevoljama. Oni koji će kod nas konačno odlučiti kakva će biti hrvatska oružana sila za deset godina moraju voditi računa da je profesionalna vojska skupa. Vojnici koji profesionalno u dužem razdoblju obavljaju vojni poziv moraju biti nagrađeni u skladu sa svojim profesionalnim sposobnostima. To znači da dobrovoljna vojna služba već u startu (nakon prelaska s obvezatnog služenja) treba biti stimulativna i statusno priznata. Napuštanjem opće vojne obveze i potpunom profesionalizacijom 20-25.000 ljudi Hrvatska zapravo neće značajnije smanjiti vojni proračun jer će s približno istim financijskim sredstvima (koje je trošila i ranije) morati održavati dobro plaćenu vojsku kako bi ona uspješno funkcionirala.
Visoki troškovi nisu jedini razlog koji ističu domaći protivnici ideje o hrvatskoj profesionalnoj vojsci. Popunjavanje oružanih snaga kod profesionalne vojske ovisi o spremnosti odgovarajućeg broja punoljetnih državljana da se na duže razdoblje odluče za vojni poziv. Pri tom, stalno treba imati na umu da određena "godišta" imaju manji broj potencijalnih vojnika, a da prihvaćanje vojnog poziva ovisi i o uvjetima u kojima se nalazi cjelokupna privreda zemlje kao i tržište radne snage.
Tu postoji još jedna zamka. Čak i u uvjetima zdrave i poletne privrede kvaliteta dobrovoljno prijavljenih vojnika neće odgovarati općom obrazovnom prosjeku stanovništva. Za školovane mlade ljude vojska nije neki atraktivnan izbor, jer se u brojnim civilnim strukama može daleko bolje i unosnije zaraditi. Ukoliko se pak ne prijavi dovoljan broj novaka-dobrovoljaca dovodi se u pitanje sigurnost države.
Pričuva u profesionalnoj vojsci također je bolna točka. Rezervista u uvjetima dobrovoljnog služenja ima manje nego kad postoji opća vojna obveza, a u slučaju rata upitna je i brza zamjena ljudstva.
No, unatoč maloj pričuvi profesionalna vojska ima vrlo impresivne prednost. Trupe su praktično uvijek spremne za djelovanje i nisu im potrebne duge pripreme kao kod opće vojne obveze. Motiviranost profesionalaca (dobrovoljaca) u pravilu je vrlo visoka. Borbeni ustroj je pošteđen mladića koji osjećaju odbojnost prema vojnom pozivu. Kod nas bi npr. u slučaju profesionalzacije hrvatske vojske otpali svi problemi vezani uz odbijanje služenja vojnog roka, a civilno služenje bilo bi automatski ukinuto. U profesionalnoj vojnoj postrojbi fluktuacija vojnih osoba je u pravilu bitno manja nego u običnoj vojsci. To dovodi do iznadprosječne borbene spremnosti oružanih snaga, kvalitetnijeg korištenja skupe vojne opreme i sl.
Ipak, protivnici ove ideje imaju još argumenata. U daljnjim raspravama o toj temi oni će svakako naglašavati da je hrvatska vojska, kada postoji opća vojna obveza, tijesno povezana s razmišljanjima i osjećajima našeg društva, u prvom redu s generacijom dvadesetogodišnjaka. Time se izbjegava politička i duhovna izolacija prema društvu čemu je, inače, profesionalna vojska i te kako sklona. Vojska s općom obvezom ostaje dio naroda a ne izdvojena institucija kojoj prijeti opasnost elitizma ili razvijanja vlastitih političkih ambicija.
Istodobno, opća vojna obveza sprečava distanciranje stanovništva od odgovornosti za obranu države. U našim uvjetima, kada postoji mješovita vojska sastavljena od profesionalnih i ročnih vojnika, postepeno se stvorilo razmišljanje da "dobro plaćeni gardisti mogu i sami obaviti sve obrambene zadatke". S druge strane, potpuno su neprimjereni zahtjevi da se hrvatska vojska ukine izuzev nekoliko simboličnih postrojbi. Postojanje oružanih snaga kao sredstva i izraza želje za samoodređenjem nezaobilazna je konstanta svake države. Zemlja koja nema aktivne oružane sile nije sposobna voditi politiku. U međunarodnim odnosima ona ne može braniti nacionalne interese s odlučnošću iza koje stoji i vojska, pa je u stalnoj opasnosti da postane objekt nasilne politike, bilo svojih susjeda bilo svjetskih moćnika.
U demokraciji uživanje određenih demokratskih prava nameće i odgovarajuće obveze kojima se ta prava štite. Naravno, treba priznati da vojna obveza traži od ročnih vojnika osobna odricanja. Za dobar dio mladih ljudi to je nepotrebno trošenje vremena i novca, da ne govorimo o nemogućnosti slobodnog kretanja i o onome najvažnijem - gubitku komoditeta. Istim su odricanjima podvrgnuti i rezervisti za vrijeme dužih ili kraćih vojnih vježbi. Zadržavanjem opće vojne obveze javnost bi trebala biti zahvalna toj spremnosti vojnih obveznika i rezervista da se i osobno žrtvuju kada je u pitanju obrana zemlje. No, tako nešto često izostaje (osobito u Hrvatskoj), pa upravo kod nas treba očekivati ne smanjivanje nego značajan porast zahtjeva za civilnim služenjem vojnog roka.
Potpuno profesionalna vojska u Hrvatskoj je zato samo teorija (nešto što je lakše obećati nego provesti) jer je u praksi za sada nemoguće izvršiti nagli zaokret. Ali u budućnosti može biti drugačije: želimo li u NATO to ćemo prije učiniti s malom i izvrsno izvježbanom vojskom profesionalaca nego hrpom bezvoljnih novaka s mekanom kralježnicom i ravnim tabanima.
