Prosjačka opera najnovijega rebalansa

Eto, koliko rasprave, sastanaka, dogovora, uzrujavanja za rebalans proračuna u kojemu je najgenijalniji anti-recesijski potez - poskupljenje cigareta za jednu kunu! No, ta stvar oko punjenja proračuna i nadalje se službeno naziva "programom gospodarskog oporavka". Moguće da se državna blagajna, kao u kakvoj prosjačkoj operi, puni sistemom kune po kunu. Ali oporavka biti neće, unatoč nazivu. Postojeće hrvatsko gospodarstvo – ili ono što je od njega preostalo - ne može se oporaviti, jer izdiše prirodnom smrću jedne parazitske konstrukcije, slike i prilike političara koji su kroz pretvorbu i privatizaciju umjetno stvarali svoje biznismene. Moguće je samo gospodarstvo potpuno nove vitalnosti. Za tako nešto potreban je prostor ekonomske slobode, državnoga neuplitanja, u kojemu bi poslovno nadareni dokazali i pokazali što mogu. U prvom koraku, pak, valjalo bi redefinirati zabetonirane granice između dobroga djela i zločina, koji upravo razvijaju novinarski impuls za svakodnevno prebrojavaju vikendice i jahte, kuće i ljubavnice.

Naime, kako vrijeme recesije teče, to je sve jasnije da Hrvatsku svakako treba spašavati od njezinih političara (kako reče jučer guverner Rohatinski), ali podjednako od profesionalnih zagovornika društvene pravde, poput Vilima Ribića, inače pametnog i obrazovanog sindikalca. To je nejasnije kako njemu nije jasno da je ovdašnje građanstvo do grla zaduženo u bankama, pa bi se naoko pravedni porez na financijski bogate ustanove, po automatizmu prevalio na bankarske dužnike. Državna blagajna imala bi koristi, bankama ne bi škodilo, jedino bi dodatno lipsali članovi njegovog sindikata.

Upravo koncept pravde, kao odgovor na recesiju najsumnjivi je element svih anti-recesijskih projekata, od Jadranke Kosor i Crkve, do povećega broja glasovitih ljevičara i humanista. Nije Pravda pukim slučajem uprizorena s vagom, mjernim trgovačkim instrumentu. Jasno pokazuje srednjovjekovnu razinu jednake raspodjele uvijek iste količine raspoloživoga materijala. U Hrvatskoj je materijal odavno potrošen, pri čemu su uništeni svi koji su ga znali i htjeli proizvesti. Vladajući koncept pravednosti afirmirao je pomno odvagane osrednjosti mediokriteta. Pošto je baš takva Pravda konačno pobijedila, nema se što više dijeliti sad na ovu, sad na onu stranu, osim gubitaka i dugova.

Na kraju, dakle, cijela stvar se svodi na jednu kunu, koju će Vlada ubirati od cigareta, kao s velikog žitnog polja. U slijedećem razdoblju valja očekivati spektakularne akcije zapljena na graničnim međama, jer svako poskupljenje cigareta, nas duhanske ovisnike, usmjerava na švercere, posljednju instancu apolitičkih poduzetnika, koji ekonomske slobode osvajaju nasuprot i usprkos državi. Svaka od tih akcija, iziskivat će, pak, puno više državnoga troška od vrijednosti plijena. Završetak je savršeno predvidiv.

Kuna po kunu, recept je uličnih žicara. Ova Vlada, dakle, recept nije sama smislila, već ga je bezočno ukrala prosjacima. Bez obzira što ministri sastanče dok se ne uznoje od muke, razlike mešu njima sve su manje. Uglavnom- u geopolitičkom rasporedu radnoga mjesta: ona, Vlada, kunu po kunu skupljat će na Gornjem Gradu, dok domaći prosjak ordinira na donjogradskim trgovima, sve dok ga sila "gospodarskoga oporavka" ne protjera kao svoga najopasnijega konkurenta.