Prosvjedi i društvena solidarnost

U jednom kratkom (sms) razgovoru za jedne dnevne novine izjavio sam da aktualni seljačko-radnički prosvjedi neće dati rezultate. Jer su razlozi za njih kao i zahtjevi usmjereni ka konkretnom slučaju i ne zahtjevaju sistemske promjene. Ne traže promjene u sustavu koji im je nanio nepravdu. I time naravno na sebe navukao ljutnju seljačkih i radničkih udruga. Sve što se događalo u proteklih pet-šest dana potvrđuje moju procjenu.

Krenimo redom. Što traže seljaci? Isplatu poticaja sukladno zakonu. Oni traže svoje. Vlada odgovara da je kriza i da novaca nema.
U posljednjih tri godine za poticaje u poljioprivredi isplaćeno je oko 10 milijardi kuna. Dodamo li tome i sredstva za „ruralni“ razvoj, brojka se penje i do 13 milijardi. I koji su efekti tih uluženih milijradi? Gotovo nikakvi.

A koja je svrha poticaja u poljioprivredi? Povećanje proizvodnje, ravnoteža ponude i potražnje i smanjenje cijena poljoprivrednih proizvoda. Zašto uloženi novac nije dao efekte?

Jer sustav nije bio usmjerena ka ciljevima nego prema socijalnoj politici. I kupovini glasova na izborima. Zato jer se novac djelio šakom i kapom, bez kriterija i jasnih pravila, bez ciljeva i ono najvažnije, bez bilance potrebe poljoprivrednih proizvoda. Poticala se proizvodnja i onoga čega imamo u velikom višku (pšenica, krumpir), poticao se uvoz (svinje, odojci, telad) poticao se hektar zemlje a ne kultura i količina. I to bez ikakve kontrole.

Traži li netko promjenu sustava poticaja? Nudi li netko promjenu sustava poticaja?
Najavljuje li se da ćemo konačno donjeti bilacu potreba proizvodnje u poljoprivredi?
Da će se uvesti kontorla ? Ili možda da će se utvrditi strategija razvoja poljoprivrede?
I na kraju, proračun za 2010. u Saboru je izglasan u prosincu prošle godine. Tada se znalo da je za poticaje planirano manje novaca. Zašto tada nitko nije reagirao?
Dakle, hoće li prosvjedi promjeniti sustav ?
Prije nekih mjesec dana , sa sjednice Nacionalnog vijeća za praćenje progovra RH – EU otišla je informacija da Hrvatska godišnje ne iskoristi oko 200 milijuna eura iz programa „Sapard“ , specijalni predpristupni program pomoći razvoju poljoprivrede i ruralnog područja. Danas mediji, seljaci i vlada šute o tome. Treba li taj novac nekome?

Prosvjeduju i štrajkaju u brodogradilištu, željezari, pivovari, pa čak i nogometnom klubu. Što traže? Plaće! Zarađene ili one minimalne, zajamčene zakonom.
A što je sa sustavom koji omogučuje da vlasnik tvrtku dovede u dogove i prema radnicima i prema državi i otvori novu firmu u koju prebaci unosne poslove i naplatu potraživanja?
Što je sa sustavom u kojemu poslodavac nekoliko mjeseci ne uplati mirovinsko i zdravstveno osiguranje za radnike a da porezna uprava ne reagira?
Što je sa sustavom koji državnom poduzeću omogućuje nove natječaje i nove ugovore a da istovremeno ima dug prema dobavljačima i nekoliko stotina milijuna?
Što je sa sustavom u kojemu i država obaveze plaćanja ispunjava u rokovima duljim od šest mjeseci, kao u zdravstvu, na primjer?
Zašto se ne traži zakonski rok plaćanja od 60 dana? Zašto se ne traži da država u roku 3 mjeseca mora podmiriti sve dospjele obaveze „starije“ od 60 dana?
Zašto se ne traži smanjenje sivog tržišta rada, roba i usluga?

Tako dugo dok se ne pojavi „zahtjevnica za budućnost“, zahtjevnica za promjenom sustava neoliberalnog kapitalizma, svi ovi prosvjedi i štrajkovi neće zabrinuti vladu i vladajuću koaliciju. Ni probuditi društvenu solidarnost koja je u Hrvatskoj zatomljena strahom.

A bez društvene solidarnosti nema ni „zahtjevnice za budućnost“. Ni promjene sustava koji kojega su nam nametnuli MMF i Svjetska banka sredinom devedesetih godina, a kojega tako vješto danas čuvaju dva bastiona neoliberalizma, Hrvatska demokratska zajednica i Hrvatska udruga poslodavaca.