Eto to – ni više ni manje. Oh, da – danas imamo i CSS, i AJAX, i HTML 5 i Flash, ali sve su to samo nadogradnje na osnovnu ideju. Revolucionarne stvari su uvijek u svojoj naravi jednostavne.
No, ove godine događa se i punoljetnost Interneta u Hrvata, točnije javne dostupnosti Interneta, mimo akademske zajednice. Isprva su akademske ustanove bile ili nepovezane ili na neki način međusobno povezane, no komunikacija je bila ograničena, a tehnologija... evo, izmamit ću starim kitovima suzu na oko ovom kraticom: UUCP. A kako smo postali punoljetni, vrijeme je da se ispričaju i neke priče iz mladosti.
U početku bio je to skup sport
Pučanstvo u Hrvata u to doba živjelo je u blaženom neznanju o Internetu, no već i tada postojala je poprilično razgranata komunikacijska BBS mreža, gdje su se okupljali entuzijasti i geekovi. U javnosti gotovo potpuno opskuran način komunikacije omogućavao je razmjenu privatnih (e-mail) i javnih poruka (forum), pa čak i chat na BBS-ovima koji su imali više telefonskih linija. Skup je to bio sport, posebice ako ste modemom zvali BBS u drugom gradu. No, nekima od nas tako je već i prije Internetizacije Hrvata bilo poznato ono što će tek budućnost donijeti mnogima.
No, vratimo se mi Internetu u Hrvata: CARNet je, nakon spajanja sa Austrijom, odlučio omogućiti i javnosti korištenje Interneta, isprva na nekoliko javno dostupnih terminala u auli zgrade SRCA, a kasnije i modemskim ulazom.
Isprva nije bilo gužve. Vrlo isprva. Za otvaranje za javnost saznao sam mjesec dana kasnije, i vrlo ubrzo riješio sam registraciju. Ne sjećam se je li trebalo donositi kakvu potvrdu sa fakulteta.
I onda sam dobio: login i password. Vlastiti. Kako sam sa kolegom Ivanom još u srednjoj školi nešto prčkao sa Unixom tako sam, čim sam sjeo za žuti terminal, osjetio familijarnu MOĆ snažnog Unix računala pod prstima. Moćno, snažno, turbomeganenadjebivo računalo u klasi Pentiuma prve generacije...
Cijela Hrvatska na jednom modemu
A tek brzina! Cijela Hrvatska imala je izlaz na Internet preko jednog komutiranog modema brzine 9600bps!
Stavimo stvar u perspektivu: modem od 9600bps efektivno daje jedan kilobajt podataka u sekundi. Odnosno, 1024 bajta. Dakle, u jednoj sekundi modem može prenijeti otprilike desetinu ovog teksta kojeg čitate. Za potpuno učitavanje ovog teksta, bez ostatka Web stranice, takvom modemu treba desetak sekundi. A danas svaka poštena kuća ima vezu od barem 2Mbps, odnosno dvjesto kilobajta u sekundi; dakle, dvjesto puta brže. Za (najčešće) jednog jedinog korisnika (hvala, Nenade, na ispravci!).
U ono vrijeme, taj nesretni modem (koji je već tad bio spor jer su BBS-ovi uredno komunicirali na 14.400bps) bio je jedina veza sa Internetom... što znači da smo svi preko njega izlazili van. Drugim riječima, svi online korisnici dijelili su kapacitet tog modema, što je rezultiralo zanimljivim specijalnim efektima: dok je lokalni stroj bio brz, rad na udaljenom stroju (ftp servis, primjerice) bio je bolno spor. Otipkate naredbu i zavalite se u stolac, gledajući kako se otipkana slova polako pojavljuju na zaslonu, jedno po jedno, u razmaku od nekoliko sekundi. Ispis podužeg popisa datoteka znao je trajati dovoljno da neki otrče po ćevape u ne tako blisku pečenjaru i vrate se taman na vrijeme da pogledaju popis, napišu drugu naredbu i ostane im dovoljno vremena da ćevape na miru pojedu.
Moja prva prava e-mail adresa
Negdje u to vrijeme dobio sam i svoju prvu (od ukupno dvije) opomenu: tad sam upoznao izvjesnu Dariju (sa kojom ću se ponovo susresti nešto godina kasnije u Vipnetu) koja mi je uputila drugarsku kritiku koja je išla otprilike ovako: “#$”!#$/#!! Zašto koristite ftp u online modu i tako zagušujete drugima vezu, ako trebate naći neki fajl koristite domaći Archie, pa nećete morati lutati po direktorijima.”.
Khm, ovaj, dobro...
Druga opomena stigla je nešto kasnije... kad smo počeli koristiti e-mail. Ahhh, e-mail, kako sam se moćno osjećao imajući svoju prvu pravu e-mail adresu: rdejanov@srcapp.srce.hr. Istinu govoreći, kao stari korisnik BBS-ova imao sam odgovarajući e-mail ekvivalent (tamo se to zvalo Matrix) na BBS-u, koji je bio dio FidoNET svjetske mreže BBS-ova, pa gornja email adresa nije bila prva adresa sa koje sam razmjenjivao poruke sa strancima.
Nije nas bilo previše na tom srcappu, pogotovo što je prodor Interneta tad bio još prilično spor, iako je bilo očito da dobiva zamah. Srcapp je trajao godinu ili dvije, dok nije došlo vrijeme za masovnu migraciju na jače računalo namijenjeno javnim korisnicima i promjenu adrese: rdejanov@jagor.srce.hr.
Prvi hackeri
Čak i taj rudimetnarni period proizveo je svoje prve hackere, i prve crackere. Tako mi je jednog dana u poštanski sandučić stigla e-mail poruka od korisnika “System privileged”, a u poruci sada već klasična prevara: “Poštovani korisnici, bla bla bla, radimo nadogradnju sustava, bla bla bla, molimo vas da svoj password promjenite u “abcd123”.” Dvojica nestašnih mladunaca zaigrala su se kontaktirajući direktno SMTP poslužitelj na portu 25, koji im je uredno dozvolio slanje e-mail masovnjače. Sigurnosni standardi u to vrijeme bili su nešto manje striktni nego danas (ali i danas je moguće odigrati sličan trik) i uglavnom se vjerovalo korisnicima.
Mlad i naivan da, ali ipak ne dovoljno naivan za ovako nešto. Pa sam si dao truda kontaktirati ranije spomenutu Dariju sa preslikom poruke i upitom o čemu se radi, da li zaista rade nekakvu sistemsku nadogradnju. Rezultat sam opazio sljedećeg dana – korisnički račun bio mi je blokiran.
WTF? No, ispalo je da su administratori, alarmirani mojom dojavom, odlučili provjeriti sve korisničke lozinke i zaključati one račune čije lozinke su bile dovoljno jednostavne (tzv. “dictionary attack”). Sve su mi to objasnili nakon što su me opomenuli zbog loše prakse korištenja “pogodljivih” lozinki, te ponovo otključali račun.
Spavanje na tipkovnicama u auli SRC-a
Bilo je zanimljivo tih dana na SRCU. Aula je bila otvorena 24 sata, i uvijek bi netko visio na terminalima. Znalo se tamo svašta događati. Ljudi bi znali zaspati na tipkovnicama, pa bi se spremnik zapunio, nakon čega bi terminal krenuo bipkati sve dok netko ne bi usnulog kolegu maknuo sa tipkovnice. Hm – tipkovnica kao geekovski jastuk. Neki su znali zaspati sa čelom na tipkovnici, samo da bi se dva sata kasnije trgnuli iz sna i nastavili tipkati kao da se ništa nije dogodilo – osim otiska tipkovnice na crvenom čelu.
Znali su ljudi i odlično se zabavljati tamo. Recimo, dva lika sjede jedan nasuprot drugome i tipkaju, tipkaju, tipkaju... onda se obojica razvale od smjeha. Pa tipkaju i dalje. Za razliku od normalnih ljudi, geekovi se druže tako da se nađu na IRC kanalu i tako komuniciraju. Pa makar sjedili jedan nasuprot drugome. Znalo se dogoditi da svi prisutni vise na kanalu i u mukloj tišini veselo brbljaju.
Bilo je i manje simpatičnih situacija. Nezgodno je kad se takva dvojica zaljube u istu IRCericu. Pa se u sred noći pomlate, pa ih čuvar izbaci napolje. Bože moj, tko zna što su ti čuvari mislili o tim ljudima tada, gledajući ih kako dolaze satima i satima visiti na tim terminalima, izgubljeni u svom svijetu, kad sav pošten narod spava...
U početku, cure su mogle birati
A o nesretnim ljubavima i IRCericama, eh nekad je to bilo drugačije. Danas je posve normalno da žene sudjeluju u svim društvenim e-aktivnostima, da parovi nalaze jedno drugo – jedna drugu – jedan drugoga na Internetu. U vrijeme otkrovenja Interneta u Hrvata, broj ženskih korisnika gotovo da se mogao nabrojati na prste obje ruke, dok je muških bilo puno, puno više. Što je stvorilo svojevrsni selekcijski pritisak na muškoj strani populacije. Cure su mogle birati, a neke su to znale i iskoristiti. No, posljedica manjka ženske populacije bila je povremena patetika koja bi javno emanirala iz nekog geeka sa srčanim problemima.
Što se hackerske strane tiče, bilo je zanimljivih ljudi i zanimljivih ideja u to doba. Vjerojatno ste čuli za izvjesnog klinca iz Zadra koji je “hackirao američku vojnu bazu” i slične priče, a koji je u interviewu kasnije demonstrirao kako uopće ne poznaje tehnologiju kojom je, kako tvrdi, samostalno provalio na poslužitelj u Guamu.
U Hrvatskoj u to vrijeme nije bilo osobito zloćudnog crackera (što ne znači da ih nema danas, no oni vjerojatno rade za kakvu stranu mafiju i ne mare za lokalne događaje), a zločestoće su se uglavnom svodile na slanje anonimnih e-mail poruka ili lažiranje pošiljatelja, nagovaranje naivnih IRCerica da u svoj .rhosts dopišu dva plusa (jer je čitanje privatnih e-mail poruka IRCerica nekim ljudima bilo zabavno), te pokušaje provaljivanja u tuđe račune. Ipak, jednom prilikom cijela je Hrvatska na neko vrijeme ostala bez izlaza na Internet jer je neki “pametan” H4X0R (tad se nisu tako zvali) odlučio pokušati provaliti u neki poslužitelj vani. Administratori su otkrili (naivan) pokušaj provale, obavjestili nadležne u Hrvatskoj, a nadležni su onda odlučili svima malo ukinuti pristup na Internet, iako za to, realno, nije bilo nikakvog razloga.
Oh, a i policija je znala intervenirati još onda, iako im vjerojatno uopće nije bilo jasno o čemu se radi; plijenili su računala, diskete (veće 5.25” diskete bile su im draže jer su zaključili da na njih veće stane više podataka), pa čak i VHS kazete i videorekorderi bili su izuzimani radi “forenzičke analize”. Jedan lik se nekom prilikom bunio pa su ga lisicama vezali za radijator. (talk about human rights)
Prijestupnici su za kaznu dobijali administratorske poslove
Bila su to neka naivnija vremena – Internetom su se služili entuzijasti, gotovo da je svatko znao svakoga – osobno (pogodite gdje bi se ljudi upoznali); korisnici su o računalima znali ipak nešto više, brzina je bila manja, ali osjećaj zajedništva veći. Čak je i CARNet imao neslužbenu politiku hvatati učestalije prijestupnike pa im, ako su imali znanja, davati jednostavnije administratorske poslove; neloša opcija, jer su ih tako mogli imati pod kontrolom i pritom im dati komad odgovornosti i zadatak da se njime zanimaju; danas to vjerojatno ne bi bilo tako moguće, jer više nema relativno male ekipe gdje ljude znaš po imenu, a znaš i da je riječ o entuzijastima koji nisu zli već zločesti, pa pedagoške mjere mogu dati neki rezultat.
Danas je Internet prepun drugačijih ljudi, no to je bila neizbježna sudbina tog medija. Postao je popularan. Onda su došli porno sajtovi, pa je Internet postao megapopularan. Na to su došle i razne “Hoću Internet” akcije, i danas je postalo čak i pomalo nenormalno nemati pristup Internetu, sa izuzetkom pastira na vrhu Velebita (i to samo ako nema novca za laptop i USB stick).
Internet danas u svojoj srži sliči Internetu od nekoć, samo ima puno više blještavila, glupavih fora, mjesta za gubljenje vremena, i skuplja puno veću, puno šareniju, tehnološki bitno manje educiranu populaciju. Internet u Hrvata je punoljetan, sa svim dobrim i lošim što punoljetnost donosi.
Za kraj, htio bih i osobno pozdraviti (mah, mah!) sve one likove koji su u ovom tekstu uspjeli pronaći sebe. :-)
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
