"Račanov takt i mudrost, to nam sada fali"

Ne, Ivica Račan nikada nije odredio nasljednika. Tko tvrdi suprotno, taj laže - ustvrdio je tihim, ali čvrstim glasom Josip Leko, predsjednik Glavnog odbora SDP-a, dugogodišnji najbliži prijatelj pokojnog Račana.

- Vidite, ja sam proveo s njim dosta vremena u zadnjoj fazi njegove bolesti. On je bio posve svjestan da umire. Nije znao koliko mu je još tjedana ili mjeseci preostalo, ali znao je da je bolest terminalna. Često smo, u tim njegovim zadnjim danima, razgovarali o politici i stranci. Račan se jest, prije nego što se razbolio, igrao s imenima mogućih nasljednika. On jest spominjao pojedina imena, ali više da testira te ljude i raspoloženje prema njima u stranci, no nikome nije rekao: ‘Ti ćeš me naslijediti’. A kad se otkrilo da umire, uopće se nije htio igrati s određivanjem nasljednika. Naprotiv, inzistirao je na tome da je stranka dovoljno snažna da sama izabere vođu - kaže Leko, u čijem se tonu miješaju veliko poštovanje, sentimentalnost i želja da ostane racionalan.

Dva političara koja je Račan, dok je bio zdrav, češće spominjao u kontekstu novog vodstva, nisu dolazila iz stranačke nomenklature.

Jedan je bio Ljubo Jurčić, s kojim je Račan svojedobno bio toliko fasciniran da mu je navodno obećao premijersko mjesto u drugoj polovici drugog SDP-ova mandata na Markovu trgu (Račan je bio sasvim uvjeren da će na izborima 2007. godine SDP pobijediti HDZ).

- Vidite, kada je riječ o Jurčiću, Račana je uistinu impresionirala njegova praktičnost. Taj je čovjek pokazao da zna brzo i efikasno rješavati probleme, što je Račanu trebalo. Drugo, Račan je želio ekonomista socijaldemokratske provenijencije, koji nema komunističku prošlost. Zato se Jurčić Račanu činio kao idealno rješenje za najviše pozicije - kaže Leko.

Drugi čovjek kojeg je Račan podržavao bio je Zoran Milanović, relativno mladi pravnik s diplomatskim iskustvom, koji je postao glasnogovornik stranke.

Milanović, međutim, nije znao da ga se Račan, već negdje u kasno ljeto 2006. godine, nekoliko mjeseci prije nego što mu je dijagnosticiran tumor, zapravo kanio riješiti ili, točnije rečeno, da mu nije htio omogućiti ulazak u sam vrh SDP-a.

Zoran Milanović se, svejedno, uspio nametnuti kao glavni kandidat za nasljednika.

Milanović je postao predsjednik u vjerojatno najdemokratskijoj izbornoj proceduri koju je Hrvatska vidjela, kada se četvero jakih političara, i kroz medije i kroz stranačke sastanke, ravnopravno natjecalo za mjesto predsjednika SDP-a.

Otkako je Milanović preuzeo SDP, ta se stranka značajno promijenila. U stranci postoji očigledna podjela stavova o tome je li današnji SDP bolji ili lošiji, demokratskiji ili nedemokratskiji, utjecajniji ili neutjecajniji, efikasniji ili neefikasniji od Račanova SDP-a.

No, SDP danas, samo dvije godine poslije smrti svog nespornog vođe, više definitivno nije stranka Ivice Račana.

Mirjana Kasapović, profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, Globusova kolumnistica i vodeća politička analitičarka, nema dvojbi o značaju novog, postračanovskog SDP-a.

- SDP je danas jača, modernija i demokratskija stranka nego u Račanovo vrijeme - kaže dr. Kasapović.

- SDP je jači zato što nikada nije imao više parlamentarnih zastupnika. SDP raste u anketama. Naposljetku, SDP bi trebao pobijediti na izborima u tri najvažnija grada, Zagrebu, Splitu i Rijeci. SDP će, dakle, vladati najznačajnijim hrvatskim urbanim cjelinama, što govori o snazi stranke - konstatira Mirjana Kasapović.

Josip Leko hvali visoke brojke SDP-a, ali upozorava na raskorak između anketnih rezultata i stvarnog utjecaja. - Račan bi, da je živ, bio zadovoljan brojkama, ali ne bi bio zadovoljan utjecajem. Mislim da je Račan imao veći utjecaj na politička zbivanja i glavne odluke u Hrvatskoj i kada je stranka bila na pet posto nego što mi imamo sada, kad dobivamo više od trideset posto, i imamo 56 parlamentarnih zastupnika - drži Leko.

Mato Arlović, SDP-ov saborski veteran koji je, otkako je Milanović izabran za predsjednika, tek obični član stranke, još je skeptičniji prema dobrim rezultatima što ih SDP postiže u istraživanjima.

- Ma gledajte, HDZ nam svojim promašajima gura vlast u ruke. Moram priznati da se bojim, pobijedimo li na parlamentarnim izborima, je li SDP kadar preuzeti odgovornost vlasti. Bojim se hoćemo li biti dovoljno dobri. Kada je riječ o lokalnim izborima, nasuprot optimističkim prognozama, postoji mogućnost da u pojedinim dijelovima zemlje doživimo ozbiljan poraz. SDP sada sudjeluje u vlasti u osam ili devet županija. Vrlo je moguće da nakon lokalnih izbora, zato što je HDZ uspio sklopiti niz koalicija na županijskim razinama, ostanemo na vlasti u samo tri ili četiri - oprezan je Arlović.

Račanov i Milanovićev SDP razlikuju se u čitavom nizu elemenata: od posve osobnih do posve političkih.

Teatrolog i svojedobni član Predsjedništva SDP-a, profesor Vjeran Zuppa, osobne razlike bivšeg i sadašnjeg šefa SDP-a ovako opisuje: - Dva su francuska intelektualca vodila diskusiju je li važnija mudrost ili inteligencija. Rasprava je završila tako što je jedan povikao: ‘Ovo što ti govoriš jest mudrost bez inteligencije’, da bi drugi uzvratio: ‘Ovo što ti govoriš jest inteligencija bez mudrosti’.

Dakle, Zoran Milanović nesporno jest jako inteligentan čovjek, ali čini mi se da mu nedostaje političke mudrosti. A Račan je, pak, imao jako puno mudrosti. Račan i ja svojedobno smo bili dobri prijatelji. Onda sam ga žestoko kritizirao. Zadnji smo se put vidjeli na Murtićevu sprovodu, kada je jedva želio razgovarati sa mnom. U ono vrijeme činilo mi se da je u SDP-u previše Račana. Sada ga je, rekao bih, definitivno premalo - smatra Zuppa.

Ranko Ostojić, kandidat za splitskoga gradonačelnika i čovjek koji je obavljao jedan od najdelikatnijih poslova za Račanovu Vladu (bio je ravnatelj policije), a koji sada snažno podržava Milanovića, ima sasvim drukčiji stav o bivšem i o sadašnjem predsjedniku SDP-a.

- Ivica Račan nije se želio suočavati s problemima koje nije razumio ili s problemima koji su mu bili antipatični. Zato je učinio premalo u sferi vojske, policije i sigurnosnih službi. Pa gledajte, Račan niti jednom nije htio doći na obilježavanje Dana policije! On nas je ignoriranjem ostavio bez političke podrške, i to na tako osjetljivome mjestu kao što je Ministarstvo unutarnjih poslova - kaže Ostojić.

- Nadalje, u Račanovo vrijeme SDP kao da nije želio pobjedu na izborima. Mislim, katkad je ugodnije biti u opoziciji, ali cilj SDP-a mora biti da pokuša vladati Hrvatskom.

Sadašnji SDP, za razliku od Račanova, želi se boriti, pobijediti. Milanović je unio više izravnosti, više pobjedničkog duha, više rizika u vođenju stranke. Današnji je SDP pobjednička, kompetitivna, ambiciozna stranka - tvrdi Ostojić.

Filozof Antun Vujić, Račanov ministar kulture, koji je prije dvije godine održao govor na komemoraciji u zagrebačkom Lisinskom, ali koji katkad nije bio u najboljim odnosima s Račanom, smatra da je u Milanovićevu razdoblju stranka izgubila političku samostalnost, djelomično i zbog odnosa prema medijima.

- Vi ste, mediji, kolonizirali SDP. U vodstvu SDP-a sada se odluke donose na temelju onoga što se objavljuje u medijima. SDP riskira političku samostalnost i autentičnost. Račan je odbijao medijsku kolonizaciju. U Račanovo vrijeme SDP je formulirao samostalnu politiku, neovisno od medijskog efekta i pritiska. Sada, bojim se, SDP vodi politiku koju mu nameću mediji. SDP-ova politika u Račanovo vrijeme uključivala je i sustavnu kritiku medija - smatra Vujić.

Druga, glavna Vujićeva zamjerka Milanoviću, koju je ponovio i Mato Arlović, jest nedostak dijaloga unutar stranke. - Sada se političke odluke često donose tako da ih formulira sam Milanović, uz pomoć ljudi koji često i nisu u stranci. Račan je razgovarao satima i satima, često i predugo, ali je razgovarao, slušao, provocirao rasprave, i opet razgovarao. I tako se dolazilo do političkih rješenja iza kojih je stajao veći dio stranke. Ja inzistiram na tome da je, osobito u socijaldemokraciji, način na koji se političke odluke donose jednako važan kao i sadržaj političkih odluka.

Antun Vujić, predsjednik Savjeta SDP-a, tijela koje se bavi oblikovanjem stranačkih politika, vrlo je pažljivo birao izraze kada je govorio o Milanoviću, čovjeku kojeg nije podržavao u vrijeme borbe za mjesto predsjednika SDP-a, ali nipošto nije želio suspregnuti rezerviranost prema nekim aspektima Milanovićeva vođenja stranke.

Zanimljivo je, međutim, da se Milanka Opačić, saborska zastupnica od ranih devedesetih (ali i političarka koju se smatra sklonom sadašnjem predsjedniku SDP-a), neizravno slaže s dojmom o zatvaranju stranke.

- U Račanovoj eri, a Račan je bio moj politički mentor i o njemu nikada neću reći ništa loše; u Račanovoj je eri, znači, stranka angažirala niz uglednih ljudi koji nisu bili članovi SDP-a, ali za koje smo mislili da nam mogu pomoći i da mogu pomoći ovoj zemlji. Sada se, bojim se, u takvo što ulaže manje energije - kaže Milanka Opačić.

Karakterne i statusne razlike između Račana i Milanovića (jednoga je, među ostalim, obilježavao golemi autoritet, a drugoga relativna mladost, ambicija i žestoka borbenost) samo su jedan od razlikovnih elemenata između ondašnjeg i današnjeg SDP-a.

Drugi bitan element je pitanje unutarnjeg funkcioniranja stranke.

Mirjana Kasapović, koja je bila u vrlo dobrim, katkad, doduše, ambivalentnim odnosima s Račanom, kao što i sada održava razmjerno dobre odnose s Milanovićem, smatra da je današnji SDP bitno napredovao u unutarnjoj demokraciji.

- Sama činjenica da se u SDP-u afimirala generacija novih, mladih političara govori o unutarnjoj demokratizaciji SDP-a. Novo vodstvo stranke otvara više prostora za nove političare, što Račanov SDP nije činio, a o Sanaderovu HDZ-u, gdje vlada kadrovska pustoš, da i ne govorimo. Račan je, recimo to tako, bio meki kadrovski autokrat, dok je Sanader potpuni kadrovski autokrat kraj kojega se baš nitko ne može afirmirati.

Nadalje, novi model izbora za stranačko vodstvo, gdje će svi članovi moći birati predsjednika stranke, snažno demokratizira stranku.

Mislim, međutim, da bi SDP morao demokratizirati i selekciju kandidata za izborne liste, dakle za saborska mjesta i za mjesta u lokalnoj upravi. Jer to je ono što se bitno više tiče svakoga građanina - smatra Kasapović.

Ranko Ostojić potpuno se slaže s tezom dr. Kasapović da je postračanovski SDP bitno demokratskija stranka. I Ostojić je veliki pobornik izravnih stranačkih izbora.

- Zamislite, nazvali su to ‘jedan čovjek, jedan glas’ - ironično uzvraća Antun Vujić, asocirajući na parolu pod kojom je Slobodan Milošević bio pokušao preuzeti vlast u komunističkoj partiji bivše Jugoslavije. - Bilo bi dobro da im je netko rekao što znači ta parola.

Vujić je protivnik Milanovićeva projekta da svi članovi stranke izravno biraju predsjednika jer smatra da takav način izbora omogućuje manipulacije i da umanjuje važnost kvalificiranih stranačkih tijela u upravljanju SDP-om.

Kada smo Matu Arlovića zamolili da prokomentira stupanj demokracije u SDP-u, taj je nesuđeni ustavni sudac zavrtio očima te je sugerirao da su “Milanović i njegovi ljudi” uveli neku vrstu unutarstranačke diktature.

Mirjana Kasapović svoju tezu da je SDP sada bitno demokratskija stranka podcrtava sljedećom tvrdnjom: - U Račanovo vrijeme nitko se Račanu nije smio javno suprotstavljati. Sada o Milanoviću svatko u SDP-u smije govoriti što želi, što definitivno govori o višem stupnju demokracije u SDP-u. A kada je riječ o Sanaderu i HDZ-u, čini se da u toj stranci smiju nekažnjeno krasti kamione, ali da nitko ni jednom riječju ne smije kritizirati predsjednika stranke.

Treći bitan aspekt razlikovanja Račanova i Milanovićeva SDP-a jest odnos prema nekim strateškim političkim pitanjima.

Antun Vujić drži da je SDP pogreškama prouzročio izborni poraz 2007. godine.

- Gledajte, mi nismo smjeli tražiti da se dijaspori ukine pravo glasa. To je bila strateška pogreška koja pokazuje nerazumijevanje dubinskih političkih zakonitosti. Svatko tko je hrvatski državljanin ima pravo glasovati na hrvatskim izborima. Državljanstvo je jednako pravu glasa. Tu ne postoje iznimke, osim, donekle, u Nizozemskoj. A mi smo baš u kampanji pokrenuli to pitanje, u kojem smo bili u krivu. Time vjerojatno nismo izgubili ni jedan glas, ali smo pomogli HDZ-u da mobilizira one birače koji su se osjećali ugroženima našom kampanjom protiv glasovanja dijaspore - smatra Vujić.

Drugo sporno pitanje u kampanji 2007. godine bio je odnos SDP-a prema Crkvi. Milanka Opačić tvrdi kako je do predizbornog spora SDP-a i Katoličke crkve došlo slučajno, “nezgodnom interpretacijom” izjave o vjeronauku SDP-ove zastupnice Marije Lugarić.

Dio starijih, “Račanovih” dužnosnika SDP-a procjenjuje kako SDP nije učinio ništa da bi na vrijeme izgladio odnose s Crkvom, i kako je HDZ i tom sporu profitirao, mobilizirajući glasače koji su zaključili da SDP priprema političku akciju protiv Crkve.

Zanimljivo je da nijedan od naših sugovornika nije naveo dualizam SDP-ove kampanje kao jedan od uzroka poraza na prošlim parlamentarnim izborima, iako je to očigledno.

SDP je u kampanju ušao s dva lica, Jurčićevim i Milanovićevim, što je zbunilo dio birača i depersonaliziralo kampanju. Nijedna ozbiljna stranka ne može imati dva lidera. No, možda je dvostruka SDP-ova kampanja bila i posljedica odnosa snaga u stranci.

Dr. Vujić i danas procjenjuje da je Ljubo Jurčić iznimno važan za SDP. Nismo sigurni da se svi Milanovićevi zagovornici slažu s tom procjenom.

Naposljetku, četvrti bitni razlikovni element između Račanova i Milanovićeva SDP-a ujedno je i posve novi, nekarakterističan za prethodnih petnaestak godina SDP-a.

SDP-u se dogodio sukob generacija, koji nije samo dobne, nego i političke naravi.

- Činjenica je da generacijski sukob postoji - kaže Milanka Opačić. - Neki mladi političari ponašaju se kao da sve znaju i da sve mogu, dok se neki stariji, zaslužni SDP-ovi političari ostavljaju po strani. Oni se osjećaju odbačenima. Vidite, koliko god netko bio mlad, pametan, obrazovan i ambiciozan, on ne mora i ne može odmah biti spreman za politiku. Politika je zanat koji se uči godinama. Mislim da SDP ne bi smio zanemarivati svoje veterane - smatra Opačić.

Mirjana Kasapović slaže se s tezom o sukobu generacija u SDP-u, ali ocjenjuje da je taj sukob već davno odlučen. - Starija generacija SDP-ovih političara de facto je završila političku karijeru. Oni se, naravno, s time nisu pomirili, ali ne mogu tu više ništa učiniti. Osim toga, budimo realni, većina onih koji danas istupaju kao račanovci, koji istupaju kao račanovci u odnosu prema Milanoviću, nisu bili osobiti račanovci dok je Račan bio na vlasti. Oni se tada nisu usudili s njime konfrontirati, ali se zna da su ga potajno ogovarali i kritizirali - kaže dr. Kasapović.

Dok je donekle lako ustvrditi unutarstranačke razlike između Račanova i Milanovićeva SDP-a, razmjerno je teško artikulirati što je to novi SDP prema nestranačkoj javnosti.

Ranko Ostojić, dakle, tvrdi da je SDP sada stranka koja želi pobijediti, koja želi odgovornost vlasti i koja je spremna riskirati. Ostojić smatra da sadašnji SDP ne bi smio činiti one pogreške koje je SDP činio dok je bio na vlasti, a koje su, prema Ostojiću, uglavnom bile uvjetovane kompromisima unutar šesteročlane koalicije (ali i Račanovim animozitetom prema pojedinim značajnim područjima državne politike i društvenog života).

Antun Vujić govori o tome da je SDP stranka koja i danas proizvodi specifične politike, što je bitno razlikuje od HDZ-a. Misli da SDP nikada nije raspolagao tako dobrim repertoarom razrađenih specifičnih politika kao za izbore 2007.

Josip Leko također procjenjuje da specifične politike, kao i ustrajnost na vrijednostima socijaldemokracije, moraju biti glavne značajke općeg SDP-ova nastupa.

Leko, Račanov bliski prijatelj i SDP-ov veteran, iskače iz generacijskog sukoba u SDP-u, procjenjujući da je Milanović dugoročno rješenje za stranku. - Milanović je dobio potporu. On ima podršku većeg dijela stranke. A da u stranci postoji nemir i žamor, to je normalno. U suprotnom, stranka ne bi bila živa i ne bi bila demokratska - zaključuje Leko.

Mirjana Kasapović kaže kako je SDP danas modernija stranka. - To se vidi po njihovu diskursu, retorici i pojedinim oblicima političkog ponašanja.

Sada bi bilo iznimno važno da SDP uspostavi obrazac pregovaračko-konfliktnog opozicijskog djelovanja.

SDP, kao velika i odgovorna stranka, mora o pojedinim pitanjima državnog značaja pregovarati s vlastima, dok se često mora postavljati konfliktno kako bi zadovoljila funkciju opozicije. Dakle, pronalaženje pregovaračko-konfliktnog obrasca djelovanja jedan je od glavnih zadataka SDP-a, u njegovu opozicijskom statusu.

Stvarna snaga SDP-a vidjet će se za tri tjedna. Činjenica je da je druga najveća stranka, koliko se god doimala tihom u javnosti i koliko god nije uspjela razriješiti niz unutarnjih prijepora, zapravo u izvanredno dobrom položaju. U Zagrebu im ankete daju više od 40 posto, u Splitu stranačka lista uvjerljivo vodi, dok se Ostojić približio Željku Kerumu na šest posto: pobjeda u Rijeci se podrazumijeva, a ankete pokazuju solidnu potporu i u nekim manjim gradovima gdje je HDZ bio jači.

SDP, dakle, nakon lokalnih izbora može postati vodeća hrvatska stranka.

Utoliko će i odgovornost SDP-a značajno porasti.

U razdoblju između lokalnih i parlamentarnih izbora (koji bi se trebali održati pretkraj 2011. godine) vidjet će se jesu li u pravu Milanovićevi podržavatelji ili Milanovićevi oponenti.