Nije im to prvi put – ista priča dogodila se 2004. godine. Neobično, ali priča iz 2009. godine gotovo je istovjetna priči iz 2004. godine.
I onda, kao i danas, pričalo se o zaštiti radnika. Zabrana rada nedjeljom deklarirana je kao mjera kojom se sprječava zlom kapitalistu iskorištavanje potlačenog proletarijata. Manje ideologizirano rečeno, to je mjera kojom se štiti radnika od često slabo ili nikako plaćenog prekovremenog rada.
Jadnici sa vrha piramide
Kako se god izrazili o ovom slučaju i ma kakve stavove u toj priči zauzeli, vjerojatno ćemo se svi složiti u jednome – ovakav Zakon posljedica je činjenice da država ne zna ili ne želi zaštititi vrijednost robe zvane rad. Ono što ne zna zaštititi, država će vrlo rado ukinuti, i – problem riješen!
Nažalost, ustroj cijelog ovog našeg postkomunističkog, tranzicijskog, pred-demokratskog društva takav je da piramida moći stoji inverzno piramidi društvenog statusa. Oni na vrhu piramide statusa ugrabili su debeli temelj piramide moći, dok oni na dnu statusa imaju tek sićušni vrh. Oni prvi pritom onim drugima objašnjavaju kako je to fantastično i pravedno, jer oni drugi su dobili sam vršak piramide, njen najkvalitetniji dio, a jadnicima sa vrha piramide statusa ostao je ogroman teret sa temelja piramide moći, treba taj teret moći izdržati, hej!
Istinski gubitnici ove priče su radnici, isti oni koje je rečeni zakon trebao zaštititi. Umjesto da država kazni, dapače drakonski kazni sve trgovce koji si dozvoljavaju luksuz rada nedjeljom koji je jednako plaćen kao i rad radnim danom, ili u ekstremnim slučajevima čak i nije plaćen (a sve pod krilaticom “žrtvujmo se za gazdin novi auto ili će nas sve na burzu”) - država ukida rad nedjeljom. Pri čemu joj Crkva dolazi kao fantastičan socijalni partner i odličan izgovor.
Crkva kao odličan izgovor
Crkva, naravno, ne želi da ljudi rade nedjeljom. Neki kažu kako je to zbog pada posjećenosti obreda, neki kažu kako je to zbog istinskog poslanja Crkve koja mora zaštititi dostojanstvo čovjeka i pravilo da je nedjelja dan posvećen Bogu Ocu, a ne Bogu Profitu. Ma tko bio u pravu, Crkva u ovom zakonu figurira kao izgovor političarima koji nemaju snage, volje ili gonada za postavljanje stvari na pravo mjesto.
A postaviti stvari na pravo mjesto zaista nije teško – već uspostavljanje efikasnih mehanizama koji će osigurati da svaki prekovremeni rad bude dostojno plaćen učinit će veliku uslugu i državi i radnicima.
A rijetko tko, tko zna da će radom nedjeljom biti dvostruko ili trostruko više plaćen nego za običnog radnog dana, i kome je novac potreban, rijetko tko će odbiti raditi nedjeljom za dostojnu naknadu.
Država ne pokazuje interes
Efikasnom kontrolom i drakonskim kaznama za nepoštivanje takvih pravila igre, poslodavci bi se vrlo brzo “urazumili”. Dakako, neki bi zbog toga odustali od rada nedjeljom, jer bi im bio neisplativ. No, i to je manje zlo od ponižavanja radnika kojeg gazda uz prijetnju otkazom prisiljava da nedjelje troši kulučeći za njega, bez ikakve posebne naknade.
Država nema te mehanizme, niti, čini se, ima interesa razviti ih. Zato je najjednostavnije “zaštititi” radnika tako da mu se zabrani raditi nedjeljom, sakrivši se pritom iza teologije.
Paradoks postaje tim veći što nakon nekog vremena Ustavni sud ukine tu zabranu, tumačeći ju kroz nejednakosti u pravima radnika u različitim granama privrede, što stoji, ali i – narušavanjem ustavom zajamčenih prava poduzetnika (u ovom slučaju – trgovaca). Što, zapravo, također stoji.
Cirkus klauna, žonglera i stoke sitnog zuba
Ovakvo natezanje – malo ćemo raditi, pa malo nećemo, pa opet hoćemo, ali sad nećemo, pardon ipak hoćemo... - pokazuje potpunu pravnu dezorjentiranost vlasti i punu skalu njene nesposobnosti da riješi probleme koje su druge zemlje, sa dužim demokratskim i kapitalističkim stažom, već prilično dobro riješile. Država zapravo ne zna što želi. Htjela bi novac od dodane vrijednosti (koja se stvara i radnim nedjeljama), htjela bi zaštititi radnike od eksploatatorskih poduzetnika, a htjela bi i poduzetnicima omogućiti da zarade što više. U cijelom tom cirkusu klauna, žonglera i stoke sitnog zuba na povišenom stolcu sjedi Ustavni sud, dirigira palicom i vjerojatno čupa kosu iz frustracije.
A što s radnicima? Oni su toliko očiti gubitnici u cijeloj cirkusijadi. Njih nitko ne pita za mišljenje, čak ni država koja, navodno, u brizi za njih donosi odluke koje kasnije mora povući. Budimo iskreni – da zaista želi riješiti problem svojih radnika, ljudi sa – priznajmo si to – mezanina društvene piramide, država bi ih itekako mogla zaštititi. Za to joj čak ne bi trebali niti sofisticirani pravni alati, jer radnik je u Hrvatskoj toliko nezaštićen i izložen vjetrometini neoliberalnog kapitalizma da bi čak i jednostavna drvena kućica sazdana od rada koji se vrednuje na pravilan način, sa kaminom načinjenim od mehanizama koji radnicima osiguravaju isplatu plaća na vrijeme i u punom iznosu, istom tom radniku postala veseo i topal dom. Nije ljetnjikovac, ali barem kapitalizam ne propuhuje kosti.
Autor kolumne je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi.
Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
