Da policija u Rakarovom slučaju nije vođena poštenim namjerama, pokazuje historijat afere. Na početku svega, naime, bijaše tekst u novinama da je baš Rakar, i nitko drugi, odao državnu tajnu u formi registra branitelja. S obzirom na policijsko-medijske sprege nije isključeno da je informacija najprije šapatom potekla iz samoga MUP-a, kao novinsko pokriće za daljnju javnu i službenu policijsku operaciju. Kako je sam Rakar požurio na dobrovoljno saslušanje, plan se u izvedbi malo poremetio. Ali su ciljevi postali to očitiji: preko Rakara optužiti Josipovića, koji je prije toga kompromitirao HDZ sa pričama o paraobavještajnom podzemlju. Već smo gledali takva natezanja između Pantovčaka i Banskih dvora, kada je Mesić preuzimao drugi predsjednički mandat. Sigurno je da će završiti kakvim idiličnim političkim kompromisom.
Protiv čega je ovdje počinjen zločin?
Sama je kaznena kvalifikacija protivna elementarnoj inteligenciji. Prema policijskim potezima, ovdje je zapravo počinjen zločin, ne protiv živih ljudi, već protiv jednoga dokumenta, tako reći papira i teksta, kojim je javno poznati i slavljeni rat faktički proglašen tajnim povijesnim događajem. Koliko suvremenici pamte, taj rat nije se odvijao u ilegali, pa je van svake pameti da se popis njegovih protagonista tretira kao ilegalno-špijunsko-državna stvar. Nadalje, izdan je registar branitelja koji uopće nije pravi registar, kako nas uvjerava ministar Tomislav Ivić, mašući pred TV-kamerama stranicama pravoga registra. Ako, pak, nije izdana autentična verzija dokumenta, onda uopće nije riječ ni o autentičnoj državnoj tajni, pa nema ni kaznenoga djela. Kako je već zamijećeno, prije bi ministra Ivića trebalo dobro izmrcvariti da otkrije skrivene motive trijumfalnoga televizijskoga mahanja.
Josipovićev fiškalski fetišizam
Zapleli se k'o pile u kučine, rekli bi Srbi. Psihološka je zakonitost da takav zapletaj izgovora i opravdanja nastane u silnim lažima, koje traju decenijama. Onaj tko laže, pak, mora imati dobro pamćenje, što hrvatskoj politici nije vrlina. Zato su aktualnoj vlasti laži o službenom i tajnom broju ratnih heroja još u ovom trenutku manji problem. Nacija je navikla da je vuku za nos. Nevolja je pogodila Jadranku Kosor koja se u najljepšem ukazuje pred Europom: uz ženstveniji profil sanaderovske politike isti je registar Kosorica vlastoručno popunjavala, kao donedavna ministrica. Štoviše, devedesetih godina, kao HDZ-ovska aktivistica, huškala je kolege, ratne reportere da zahtijevaju braniteljski status. Ratni zločini hrvatskih postrojbi također su bili zataškani državnom tajnom. Naposljetku, tko će ikada povjerovati da, primjerice, tzv. topnički dnevnici nisu pohranjeni u kakvu ilegalnu državnu ladicu, pod prijetnjom kaznenoga progona.
Ipak ima afera jednu dobru stranu. Možda pomogne novom predsjedniku Ivi Josipoviću da shvati posljedice svoga fiškalskoga fetišizma, u kojemu je zaboravio da su rasni zakoni nekad također bili zakoniti.
