
Amerikanci su razvili grafitne bombe kao psihološko oružje koje ne ubija ljude i ne razara objekte
Grafitna bomba je »mekano oružje« koje djeluje protiv strateških važnih meta. Ta specijalna bomba izbacuje se iznad ciljeva iz lovaca-bombardera (prenosi je »nevidljivac« F-117) ili se bojne glave krstarećih projektila pune grafitnom i karbonskom prašinom. Nakon detonacije (koja ne uništava postrojenje) grafitna vlakna prekrivaju električne žice i trafostanice izazivajući kratke spojeve.
Grafitna punjenja mogu se rasijavati i posebnim zrakoplovnim kontejnerima koji prenose potkalibarske granate punjene grafitnim i karbonskim nitima i lansiraju se na ciljeve izvan dometa protivničke protuzračne obrane. Grafit je inače oblik ugljika, crna supstanca metalnog sjaja, male tvrdoće koja dobro provodi elektricitet. Kemijski i termički vrlo je otporan. U industriji se primjenjuje za izradu kalupa za lijevanje, mlaznih raketnih motora, raznovrsnih elektroda, kliznih električnih kontakata, grafitnih maziva i olovaka.
Amerikanci su razvili grafitne bombe prije svega kao psihološko oružje koje ne ubija ljude i ne razara objekte, ali djeluje vrlo negativno na populaciju, osobito onu gradsku naviknutu na udoban život sa svim pogodnostima koje donosi električna energija. Vojska Jugoslavije i srpska policija sada su prisiljene više koristiti alternativna elektroenergetska sredstva: elektroagregate, ručne generatore, akumulatore, baterije, ispravljače, punjače i specijalne elektromagnetske izvore što znatno otežava funkcioniranje postrojbi, zapovjednih stožera i svih vojnih i policijskih ustanova širom Srbije.
»Rat grafitom« teže će pogoditi Srbiju od drugih do sada upotrijebljenih konvencionalnih sredstava iz arsenala NATO-a. Iz Washingtona i Bruxellesa poručuju Miloševiću da mu mogu gasiti i paliti struju kada god zažele. Strujni udar nije izvršen slučajno. Srbija je oduvijek imala vlastite izvore električne energije (čak ju je i izvozila). Cijela privreda i stanovništvo vezani su uz korištenje relativno jeftine struje koju daju voda i ugljen, a ne nafta. Srpske termoelektrane kao osnovno pogonsko sredstvo koriste ugljen, dok im tekuća goriva služe samo za pokretanje termoelektrane. U tom pogledu Srbija je ostvarila priličnu autonomiju u odnosu na susjede (ima dovoljno hidroenergetskog potencijala i ugljena uključujući i onaj iz rudnika s Kosova).
U NATO-u za sada nisu skloni razarati srpske hidroelektrane, termoelektrane i ostale elektro-potencijale klasičnim eksplozivima iako bi nekoliko stotina bombardera i jurišnih zrakoplova taj posao obavilo za vrlo kratko vrijeme uz katastrofalne i dugoročne posljedice ne samo po srpskim režim, nego i cjelokupno stanovništvo.
U NATO-ovoj doktrini »dužnosti miješanja« (Zapad se pokrenuo zbog masovnih krvoprolića na Kosovu) rat protiv Srbije mora i dalje biti čist što je više moguće, a sve zračne operacije obavljene kirurškom preciznošću. U »Pustinjskoj oluji« Amerikanci nisu bili toliko pažljivi i obazrivi, pa je samo od bombardiranja iz zraka u 45 dana poginulo 20.000 iračkih civila i 80 - 100 tisuća vojnika.
Taktika NATO-a u vojnom smislu sada je vrlo jasna: prvo treba slomiti moral u redovima vojske, policije i političkog estabilshmenta, a temeljitim narušavanjem uobičajenog života koji je donio tehnološki napredak izazvati eruptivni bijes srpskog stanovništva koje potom treba svoje negativne emocije postupno s NATO-a okrenuti prema Miloševićevu i konačno ga zapitati: »Zar je moralo ovako?!«.
Kombinacijom naftnog embarga, grafitnih i klasičnih bombi (na redu su elektromagnetske bombe koje uništavaju radio-valove), NATO želi na Miloševićeva leđa svaliti nepodnošljivo težak teret i bez prolijevanja puno krvi vratiti Srbiju u predindustrijska vremena kada su se za minimalnu rasvjetu koristile svijeće, a za pisanje guščja pera.

