Ratni zločinci na udaru snajpera, lovaca na ljudske glave i milijune zelembaća

I z Beograda stižu vijesti da je Slobodan Milošević stavljen u neku vrstu kućnog pritvora. Službeno je objašnjenje da bivšeg jugoslavenskog predsjednika valja zaštititi od - lovaca na američku nagradu. Riječ je o pet milijuna dolara, koliko su Sjedinjene Države obećale onome tko pomogne privođenju Miloševića, Radovana Karadžića ili Ratka Mladića u Haag. Privlačna američka ponuda potječe, da podsjetimo, iz lipnja 1999. godine, kada su SAD obećale lijepu, okruglu višemilijunsku svotu za podatke koji bi mogli dovesti do suđenja nekim važnijim osobama optuženim za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije.

Američki State Department priopćio je tom prilikom kako ne želi poticati ljude da se sami upuštaju u hvatanje osoba poput Miloševića. Zainteresiranima je rečeno da se radije obrate američkim vlastima s informacijama koje imaju. Nagrada ravna lutrijskom zgoditku nadahnula je mnoge da razmišljaju o promjeni karijere i o tome da postanu lovci na ljudske glave. Među takvima su i brojni strani novinari koji se motaju po SR Jugoslaviji i BiH. Njihova plaća, ma kako pristojna bila, ne trpi usporedbu s primamljivih pet milijuna zelembaća, kojima tako zamamno šuškaju Amerikanci.

Britanski novinar Tom Walker lani je u tjedniku Spectator zabavno opisao da on i drugi izvjestitelji snuju da uđu u trag nekoj krupnoj zvjerki s američke tjeralice - ne bi li time dramatično popravili svoje financijsko stanje. "Polako, ali sigurno počeli smo nabavljati opremu: izraelske sprave za noćno gledanje, smiješne kamere koje možete nositi u zapučku, ili u okvirima naočala.

Kratkovalni radio-skener postao je jednako tako dio novinarske opreme kao i notes", piše on u tom tekstu. Lokalni ljudi već su postali sumnjičavi otkako je američka tv-kompanija CBS upotrijebila kameru skrivenu u naočalama da snimi jednog srpskog ratnog zločinca. Nakon toga se u kosovskom sukobu znalo na kontrolnim točkama događati "da kratkovidnom dopisniku naočale s nosa čupaju seljaci rijetkih zubiju, djelujući po višem naređenju". Walker, kojemu je žena rodom iz Srbije, naveo je u svom članku, samo napola u šali, kako ga muče gadne sumnje da su neki njegovi kolege čak i na njegovo vjenčanje u Beograd stigli načičkani skrivenim senzorima.

Pišući ovaj članak, nazvali smo Walkera na njegov mobitel. Zatekli smo ga u Indiji, odakle za The Sunday Times izvještava o tamošnjem teškom potresu. On nam je spremno priznao da poznaje mnoge izvjestitelje koji su nabavili kvazi-špijunsku opremu, od noćnih dalekozora pa do skenera kojima se mogu hvatati i prisluškivati, recimo, razgovori različitih snaga sigurnosti. "Balkan je pun takve opreme - pa tu je i NATO te razne paravojne snage", kaže on. Walker drži da bi za razliku od BiH, unutar Srbije bilo mnogo riskantnije za stranog novinara da bude uhvaćen s takvom opremom pri sebi, jer Srbija ima uhodanu policiju i vojsku. No ostaje pri tome da je "zgodna ideja" domoći se američke nagrade.

"Zapamtite, ne morate vi osobno uhapsiti nikoga od tih ljudi, dovoljno je da Amerikancima date informaciju koja će dovesti do njihova uhićenja", podsjeća Walker. On drži da je za sve one koji nisu baš bogati, to pravi "ćup zlata".

Netko kome bi dobro došlo pet milijuna američkih dolara može okušati sreću i tako da proba ući u trag Radovanu Karadžiću. Ovaj se navodno sada stalno smuca po Istočnoj Hercegovini, između Trebinja, Foče i Višegrada. Povremeno za- lazi i u Crnu Goru gdje se mota oko Nikšića. U tjeralici protiv Karadžića koju je raspisao Interpol, navodi se da je visok 185 centimetara, da su mu oči smeđe, a kosa sijeda. U rubrici "posebni znaci" Interpol navodi da Karadžića resi – "ekstravagantno ponašanje". O vo je složena storija koja pokazuje kako putevi međunarodne pravde znaju biti krivudavi. Priča počinje uvečer, 21. prosinca 1998. godine. Dok su u škotskom gradiću Lockerbie ljudi večerali ili gledali televiziju, nad mjestom se srušila kiša avionskih krhotina, komada prtljage, ljudskih tijela i otkinutih udova. U zraku nad Lockerbiejem eksplodirao je, naime, "Pan Americanov" zrakoplov, koji je nešto ranije uzletio iz Londonu, putujući za New York. Osim 259 putnika i članova posade, poginulo je i 11 građana Lockerbieja. Ovih dana slučaj je dobio epilog kada je na doživotnu robiju osuđen libijski građanin Abdelbaset Al Megrahi - kao osoba ko- ja je podmetnula bombu u zrakoplov. (Drugooptuženi Libijac Al Amin Khalifa Fhimah oslobođen je krivnje zbog nedostatnih dokaza. Njima dvojici sudilo se na neutralnom terenu Nizozemske, nakon što ih je Libija 1998. godine, pritisnuta međunarodnim sankcijama, pristala izručiti).

Suđenje je završeno, ali malo tko je do kraja zadovoljan presudom. Al Megrahi je doista bio taj koji je u jedan kovčeg pun odjeće sakrio kazetofon napunjen eksplozivom. Kao službenik libijske zračne tvrtke na Malti, potom je taj kovčeg poslao, bez pratnje, na put do New Yorka, preko Frankfurta i Londona. Megrahijeva je nesreća bila da je let iz Londona kasnio 20 minuta, pa se avion raspao nad Škotskom, a ne nad Atlantikom, koji bi progutao dokaze. No Megrahi je samo sitna riba - tek kotačić u velikom terorističkom mehanizmu. Kao pripadniku libijske tajne službe, ni u ludilu mu nije moglo pasti na pamet da se na svoju ruku upušta u rušenje stranog aviona. Odakle je, dakle, stiglo naređenje za to? Tko je bio nalogodavac? Ako ostanemo pri libijskoj vezi, naredba je mogla stići samo od jedne osobe - pukovnika Gadafija, koji u toj zemlji drži apsolutnu vlast. No Gadafi se na suđenju uopće nije spominjao. Ozbiljni The Economist sugerira da su se Amerika i Britanija možda lijepo nagodile s Gadafijem, koji je potom sudu isporučio dvojicu pijuna. Međunarodna pravda je time, tobože, zadovoljena. Sada tako mogu biti dignute i naftne sankcije, koje su nakon Lockerbieja bile nametnute Libiji. Te sankcije štete, naime, Zapadu jednako koliko i Tripoliju.

No, zanimljivo je kako je uopće došlo do toga da se sud bavi samo Libijcima. Poslije pada "Pan Americanova" zrakoplova nad Lockerbiejem, kao mogući krivci najviše su se spominjali palestinski ekstremisti te Sirija i Iran kao njihovi sponzori. Na to su upućivale i brojne indikacije – od poruka koje su prisluškivanjem uhvatile zapadne tajne službe, preko paklenih strojeva pronađenih kod palestinskih ekstremista u Njemačkoj, pa do svjedočenja bivših agenata CIA-e.

Jednostavno, u međuvremenu se dogodio rat u Zaljevu, Americi je bilo stalo da u regiji stekne što širu podršku protiv Saddama - uz ostalo i kod Sirije te Irana. Stoga se više nisu spominjali ni palestinski ekstremisti, povezani s te dvije zemlje, niti njihova uloga u padu "Pan Americanovog" aviona nad Lockerbiejem. Po onoj "neka visi Pedro", osuđen je Al Megrahi. On sigurno nije nevinašce, ali je istodobno i svojevrsni žrtveni jarac. Njegov je slučaj još jedan dokaz da svjetska pravda nije tako imuna na politiku, ni tako nepristrana i slijepa kako se to obično i rado tvrdi. F otogenični škotski gradić, St. Andrews, poznat je u svijetu po tome što je na njegovim sočnim livadama izmišljen golf. Ljubitelje tog sporta, koji iz cijelog svijeta stižu u poklonstvo, nazivaju hodočasnicima. No, od iduće jeseni St. Andrews, sa svojim Sveučilištem, najstarijim u Škotskoj, sa svojim kućama od sivog kamena i teatralno slikovitim grobljem koje se dramatično izdiže na stijeni iznad mora, dobiva jednu modernu atrakciju.

Na studij u taj gradić stiže princ William, stariji sin Charlesa i Diane. Nadljudski se susprežući, britanski tabloidi pustili su momka manje-više na miru sve do njegove punoljetnosti. No sada, kad je momak stasao u pristalog mladog kraljevića, rastu im zazubice oko njegovog tiražnog potencijala. Mladić je, inače, slika i prilika svoje pokojne majke koju je kamera obožavala i čija je svaka pojava na naslovnoj stranici bez greške dizala nakladu.

Da obilježi primirje između kraljevskog klana i sedme sile, William će iduće srijede biti nazočan na blještavom balu u londonskom hotelu Ritz. Bal je upriličen u čast desete godišnjice postojanja tzv. Komisije za pritužbe na tisak. Komisija je samoregulirajuće novinsko tijelo koje s manje ili više uspjeha pokušava suzbijati barem najgore novinarske ekscese. Za mladog Williama bit će to prvi službeni nastup otkako je punoljetan.

Uglednim uzvanicima - od novinara i urednika pa do članova kabineta i pop-zvijezda poput Eltona Johna i Paula McCartneya - ujedno će prvi put biti službeno predstavljena i Williamova kvazi-maćeha, Camilla Parker Bowles. Sve do sada, milosnica princa Charlesa djelovala je, da tako kažemo, iz pozadine. Nakon Dianine smrti novine su je iracionalno mrzile, no to je sada nekako zaboravljeno.

Događaj zakazan u londonskom hotelu Ritz, izaziva toliku medijsku pomamu da prerasta u – zdravstvenu opasnost. Blicevi će, naime, uredovati u tolikoj mjeri da su osobe koje pate od fotosenzitivne epilepsije (gdje jako svjetlo i bljeskanje izaziva napad) opomenute da ne smiju gledati tvizvješća o soareji u Ritzu.

Možda se mladi William i dvor nadaju da će se primirje sa sedmom silom nastaviti nakon te idilične večeri. Pustih li sanja - paparazzi već kruže oko mladog princa kao morski psi kojima je prispjelo vrijeme za idući obrok. Iz St. Andrewsa stižu vijesti da novinari već sada unajmljuju sobe s pogledom na drevno sveučilište, ne bi li s prozora spazili i uslikali princa-studenta, koji stiže ujesen. Dekan je pak morao ostalim studentima zaprijetiti kaznama i izbacivanjem sa studija, ako novinarima provale bilo kakvu priču o kraljeviću. Na St. Andrews se ove godine prijavilo 44 posto više studentskih kandidata, opet sve zahvaljujući mladom Williamu. I to je vjerojatno još jedna ilustracija psihoze u nastajanju. Dojma sam da kad idući put navratim u St. Andrews, više ništa u toj slikovitoj i pomalo udaljenoj škotskoj oazi neće biti kao prije.