Opći civilizacijski zahtjev je da pravopis bude stalan, uhodan: Dalibor Brozović
- Profesore, da bi se jezik mogao standardizirati, potrebni su kao što znamo rječnik, gramatika, pravopis, razni priručnici itd. U nas pravopis kao da ne postoji?
– Moglo bi se reći da pravopis ne postoji, jer je tih pravopisa kod nas bilo tako mnogo kao valjda nigdje drugdje u Europi. I posljednjih stotinu godina pravopisi su se mijenjali malo manje nego li sezonske promjene mode.
Zato nekakvoga određenoga pravopisa, općeprihvaćenoga, proklamiranoga i dosljedno provedenoga u praksi mi stvarno nemamo. Gotovo bi se moglo reći da ga u cijelom 20. stoljeću nismo imali. Kao ni u 19. stoljeću.
A potrebno je, zaista, da jedan standardni jezik uz gramatiku i rječnik ima i sređen i opće prihvaćen i u praksi provođen pravopis.
Ipak, u smislu standardizacije, stvari su se počele odvijati kako treba. Konačno smo dobili jednojezični rječnik, u nedavnom izdanju Školske knjige i Leksikografskoga zavoda, iako su u njegovu zamjenu funkcionirali, bolje ili lošije, i neki drugi rječnici, dvojezični i višejezični. Pa i Anićev rječnik. Uz ogradu da Anićev rječnik nije odbacio rezultate nametanja i pritisaka u raznim jugoslavenskim fazama.
- Kao razlog za "zbrku" oko pravopisa hrvatskoga jezika navodi se engleski jezik, gdje nema propisanog pravopisa.
– Modaliteti pravopisa u nekim zemljama mogu biti različiti. Engleski jezik, kako se to kod nas često ističe, nema u bilo kojoj svojoj inačici pravopis u smislu specijalne knjige, propisane od nekih vlasti ili kulturnih ustanova i sl. Ali je on naprosto dugom praksom afirmiran i podržan neslužbenim priručnicima, koji, više manje, zastupaju ista pravila odnose se na uhodanu praksu i tradiciju. Pa ako i nemaju formalno funkciju pravopisa, imaju je stvarno. U drugim zemljama, kao u nas i u većini zemalja, postoje posebna izdanja pravopisa kao knjiga s većom ili manjom službenom funkcijom potvrđenom od prosvjetnih vlasti, državnih vlasti i neke kulturne, znanstvene institucije i sl. U Francuskoj je recimo pravopis potvrđen od njihove Akademije.
- Jesu li dva pravopisa, kako predlaže izdavač Slavko Goldstein, dobro rješenje za našu situaciju?
– Bez obzira na to što se tvrdi neistina da u Njemačkoj postoje dva pravopisa, zapravo nigdje ne postoje dva konkurentna pravopisa, tj. dvije zbirke različitih pravopisnih propisa. U Njemačkoj ovaj čas postoji jedan pravopis u kojem su donesene dublete i to će vrijedjeti do konačne odluke. Dublete su donesene i prema dosadanjem pravopisu i prema novoprihvaćenome.
- Valjda novopredloženome, kako se kod nas tvrdi?
– On je već prihvaćen. Propisi su u načelu prihvaćeni, ali su samo uneseni u pravopis za prijelazno razdoblje u kojem vrijede oboji, koji su u istoj knjizi. Nisu dakle dva pravopisa nego su dvojne odredbe, dublete, u istom pravopisu. Točno onako kako je bilo u dosadanjem, tj. četvrtom izdanju Babić-Finka-Moguševa pravopisa, gdje su bili usporedno dani stari oblici, dotadanji oblici, i novi, tako da su u petome izdanju samo ostavljeni novi. Jer se smatralo da je dovoljno godina prošlo i da je to prijelazno vrijeme, kakvo je sada u Njemačkoj, u nas završeno.
- Dakle, bjesomučni napadi na dvostrukosti u Babić-Finka-Moguševu pravopisu upravo su na ono što je sada u Njemačkoj?
– Točno. U pravopisu, kakav će u Njemačkoj također biti za koju godinu kada se usporedni stari oblici izostave – dakle ono što je učinjeno kod nas u petom izdanju Babić–Finka-Moguševa pravopisa – upravo je ono što zlobni i neprincipijelni kritičari predbacuju.
Prije su tražili da bude samo jedan princip, a sada kada jest jedan princip, jer je prijelazno razdoblje prošlo i jer su uklonjene dvostrukosti, to se napada. Dakle, bez obzira kakav bi bio bilo koji Babić-Finka-Mogušev pravopis, ili što bi god zahtijevao, on bi bio uvijek na udaru.
- Iz kojih razloga?
– Dva su razloga. Prvi, zato što uklanja one propise koji su bili za prve ili druge Jugoslavije nametnuti. Kao što je recimo pisanje neću sastavljeno. U prvoj Jugoslaviji pisanje ne ću rastavljeno, kakvo je oduvijek bilo u Hrvatskoj, ukinuto je 1929. u vrijeme šestojanuarske diktature, kada je ministar prosvjete bio Božo Maksimović, zvani Kundak. On je tzv. Uputstvom propisao da mora biti jedan pravopis za sve škole i sve ustanove u državi.
(Šestojanuarska diktatura je uvela i naziv Jugoslavija, prije je to bila Kraljevina SHS.) Ali u jednom od prvih svojih zakonskih akata Banovina Hrvatska odmah ukida Kundakovo Uputstvo i vraća natrag Boranićev pravopis. Drugi put, slično šestojanuarskom nametanju, nametnuto je neću Novosadskim pravopisom 1960. godine.
- Dakle, Babić-Finka-Mogušev pravopis uklanja jugoslavenska nametnuta rješenja?
– Da. I uvodi propise koji su bili u hrvatskoj praksi, ili cijelo vrijeme ili od momenta kada je uveden 1892. dobar Brozov hrvatski pravopis, fonološki pravopis, kakav u principu imamo i danas. I svi pravopisi, koji su bili u međuvremenu, u ovoj su ili onoj mjeri su fonološki. Istina je također i da nekima ne smeta što se uklanja nešto jugoslavensko nego im smeta što se uklanja nešto na što su se već naviknuli. To je sve prvi razlog. A drugi je pak razlog zašto se bjesomučno napada Babić-Finka-Mogušev pravopis, tržišna konkurencija.
- Po novinama se piše i izjavljuje da je pisanje ne ću nekakva novost.
– To nije istina! To je naprosto zavaravanje naroda. Nitko, nijedan od znanstvenika koji nastupaju na toj liniji huškanja na Babić-Finka-Mogušev pravopis ne bi to napisao u nekom lingvističkom časopisu, npr. u Filologiji ili u Jeziku, i svojim imenom potpisao takvu tvrdnju. Ali po novinama, koje se sutra, prekosutra zaborave, može i to proći.
- Govori se i piše da je Babić–Finka-Mogušev pravopis blizak morfonološko-etimološkom principu, a vi ste sada kazali da je to fonološki pravopis.
– On je fonološki po svojem osnovnom principu. Svi pravopisi, i oni koji su bili nametani za prve i druge Jugoslavije, također su fonološki. Stvar je samo u nekim sitnicama.
- Koje su to sitnice?
– Postoje dva glavna principa u pravopisima u svijetu. Fonološki, kada se bilježi, bez obzira kakvim slovima, ono što se stvarno izgovara i svi prozirni jezici tako postupaju.
Hrvatski tako postupa, srpski tako postupa, makedonski tako postupa, latinski je tako postupao, talijanski tako postupa. Druga je stvar što talijanski nema fonološka slova. A drugi je osnovni princip morfonološki, to je pravopis koji čuva glasovno zvučanje kakvo je u osnovnom obliku riječi. Ako je vrabac osnovni oblik, onda bi se b sačuvalo u svim padežima. Taj i takav pravopis odgovara neprozirnim jezicima kao što su; ruski, francuski, engleski.
Zato bi bilo suvišno i nepotrebno prozirnomu jeziku, kao što je i naš, nametnuti morfonološki pravopis, kao što se činilo u ilirsko doba i iza ilirizma sve do fonološkog pravopisa dr. Ivana Broza. Inače, fonološki je princip prevladavao čak i u predilirsko doba, u starijoj hrvatskoj književnosti. On naprosto odgovara našemu jeziku.
- Kao dokaz da je Babić-Finka-Mogušev pravopis morfonološki navodi se primjer zadatci umjesto zadaci.
– Da, da. U tome se najviše zamućuje. U svim hrvatskim pravopisima, i onima nametnutima i onima koji su zaista hrvatski, od Broza, pa Broz-Boranića i samoga Boranića, ima morfonoloških izuzetaka. Ti su izuzetci kada se ne provodi jednačenje između riječi pa se piše kod kuće iako se izgovara kotkuće, onda neka odstupanja u pisanju slova d.
U jednim pravopisima samo ispred s i š, a u drugim pravopisima, što je zaista hrvatska tradicija već preko sto godina, ispred c, č i ć.
Dakle, nadčovjek, odcijepiti itd... Znači u svim hrvatskim pravopisima ima većih ili manjih odstupanja u morfonološkom smislu, ali su oni u načelu kao cjelina fonološki.
Morfonološki su bili samo pravopisi većeg dijela 19. stoljeća i onaj u doba NDH. To su propisi koji ne odgovaraju prirodi hrvatskoga jezika.
I onda je naprosto prilično vulgarna neistina kada se tvrdi da je pisanje zadatci morfonološki ili čak etimološki princip. To je fonološki princip. Babić je donio zgodan primjer dočetak i doček. Kad se kaže dočeci, to je c kao u reci ili peci, a kada se kaže dočetci, onda se u stvarnosti izgovara dugo c, koje svi Slaveni pišu kao tc. Pa i Makedonci koji imaju fonološki princip, više manje kao što je i hrvatski i srpski, pišu u tim slučajevima tc, jer se zaista to doživljava kao tc.
- Ima li takvih primjera u srpskom jeziku?
– Imam jednu blagajničku knjigu koju sam prvi put vidio u SANU, u kojoj piše na svakoj stranici primitci, izdatci, ćirilicom lijepo otisnuto. Jer je taj čovjek osjećao da tako govori.
I u Srbiji je također bio velik otpor kada se počelo izbacivati t u svim slučajevima. Karadžić je tu bio neodlučan, nekad ga je pisao, a nekada izostavljao. Dakle, nije to samo naša izmišljotina.
- Može li se za pravopis s obzirom da je to propis, pravilo, reći da nije tolerantan, da je nedemokratičan, anakron?
– Za nešto što dugo postoji može se reći da je tradicionalno, a netko bi mogao reći za sve što je tradicionalno da jest anakrono. Predlažem onima koji tako misle da lijepo napišu i svojim imenom potpišu da je npr. francuski pravopis anakron. Istina jest, znanstveno nije baš uzoran, ali je jednak već jako dugo vrijeme i bila bi prilična kulturna katastrofa kada bi se taj pravopis u načelu promijenio. Eventualno bi Francuska akademija neke sitnice mogla promijeniti, ali pravopis je pravopis. Pravopis koji možda i nije znanstveno najopravdaniji, bolji je kada ga svi poštuju i svi upotrebljavaju i svi poznaju, negoli najznanstveniji pravopis kojega se ljudi čas drže čas ne drže. Ima kod nas doduše kulturnih radnika koji kažu da oni po svojoj inspiraciji i svojem osjećaju uzimaju iz jednoga ili drugoga pravopisa. Ali to je zaista nešto što bi se u svakoj drugoj civiliziranoj zemlji shvatilo kao šala, a ne kao naputak.
- Vi mislite da pravopis ne smije biti oslobođen tradicije?
– Pravopis je to bolji što je stalniji i uhodaniji. Najbolji način da dođemo do jednoga pravopisa jest da se ne mijenja, da se nove stvari dodaju i uklapaju u postojeći stari. Jer život, civilizacija, razvoj kulture i društva donosi nove probleme. Svakako da je materijalna i duhovna civilizacija našega doba nešto drugo nego što je bila prije 50 pa i manje godina i da neke nove pojave treba u pravopisu riješiti. Ali to treba biti dodatak, a ne mijenjanje. Kod nas se ipak sada ne radi o mijenjanju nego o uklanjanju mijenjanja.
- Niste za to da o pravopisu odlučuje većina nego struka?
– Nisam za to da odlučuje samo struka.
Struka treba da provodi ono što je opći civilizacijski zahtjev da pravopis bude stalan, uhodan, prihvaćen od svih, a struka treba samo da to objasni i da to stručno provede. Ne može nestručnjak napisati pravopis, ali pravopisci bi morali, kao što je normalno u drugim zemljama, provoditi stalnost pravopisa i da svako novo izdanje, svaka nova verzija sačuva sve staro i da unosi potrebno novo. Kod nas, ali to je kod nas slučaj, treba još i ukloniti ono što je bilo nasilno mijenjano i uspostaviti stanje kakvo bi bilo da tih promjena nije bilo.
- Je li Anić-Silićev pravopis kompromisan, u jugoslavenskom smislu?
– Bio je to apsolutno kompromisan pravopis. Taj pravopis nije odbacio glavna pravopisna nametanja Novosadskog pravopisa.
Propisivao je neću zajedno, nije odbacio čuvanje u većoj ili manjoj mjeri d i t ispred afrikata, prvenstveno ispred c, nije uklonio nametanje totalnoga izbacivanja j iza r. U hrvatskim pravopisima je propisivano strjelica, grješnik, ogrjev, pogrješka, što je bilo do uvođenja Kundakova i Novosadskoga pravopisa.
I Babić-Finka-Mogušev pravopis iz 1971., koji je zabranjen i uništen i zbog kojega su ljudi išli u zatvor, i onaj iz ZAVNOH-a u Topuskom, vraća Boranićev pravopis, koji je zapravo Broz-Boranićev. I Hrvatsko proljeće ga vraća i danas se ponovno vraća. A uspoređivati nasilje nakon Karađorđeva s povlačenjem Anić–Silićeva pravopisa je zaista pomalo neukusno.
Ono što je također vrlo zabavno, kritičari nemaju ni mjere ni ukusa kada napadaju četvrto izdanje Babić-Finka-Moguševa pravopisa zbog toga što za prijelazno razdoblje donosi dublete koje sada ukida, a pritom se podržavaju nove dublete novonajavljenog Anić–Silićeva pravopisa. Dublete su normalne, prihvatljive i dobre za Anić-Silićev pravopis, a u Babić-Finka-Moguševu pravopisu bile su nešto strašno, nepodnošljivo i sl.
- Vi se dakle zalažete za pogrješka, strjelica, ogrjev itd...?
– Zalažem se za princip je iza r u slučajevima kada to ima uporišta u tradiciji hrvatskih pravopisa i hrvatskoga pisanja. Dakle, nije pitanje dijalekata, da se dobro razumijemo.
Ja ne zastupam nipošto utjecaj dijalekata na standardni jezik, to je posve kriva i romantična predodžba, ali govorim da je u hrvatskoj tradiciji, u hrvatskim rječnicima, čak i u Akademijinu rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika, koji je inače postavljen daničićevski ili maretićevski, da tako kažemo, postoje takvi oblici. Pa i sam Maretić, koji je bio prvo veliki mađaron pa postao veliki Jugoslaven, čak je i on u nekim primjerima pisao je iza tzv. prikrivenoga r.
- I onda, koliko je dobro da postoje dva pravopisa?
– Mi imamo nekoliko nesretnih prvenstava u Europi, osobito što se tiče promjena pravopisa i pravopisnih ratova tako da nam zbilja nije potrebno da u još jednoj stvari budemo jedini, a to je da imamao dva u pojedinostima načelno različita pravopisa.
