Protiv ove ideje, koja čini se ipak neće proći, povukli su se najočitiji argumenti: tko će to predavati, i što sa nezaposlenim nastavnicima koji će morati na burzu jer će jedna osoba zamjenjivati posao tri osobe?
Osim ovih posve konkretnih socijalnih pitanja, postoje i ona manje očita, a tiču se kvalitete obrazovnog sustava.
Austrougarska obrazovna misao o učenicima strojevima
Priznajmo, sustav obrazovanja nam nije idealan. Baziran na tradiciji koja svoje korijene vuče iz austrougarske obrazovne misli o učenicima kao strojevima za memoriranje podataka, naš obrazovni sustav već generacijama “štanca” osobe koje se škole sjećaju kao mučnog, dugačkog niza podataka koje treba “naštrebati” što bolje, kako bi se dobila čim bolja ocjena. I zaista, takav sustav i ne može proizvesti ništa drugo nego niz malih robota koji memoriraju gole informacije kako bi ih već tijekom ljetnih praznika u najvećoj mjeri – zaboravili. Ono što se cijeni i ocjenjuje je sposobnost memoriranja gomile informacija. Povremeno se, eto baš u tim nesretnim egzaktnim predmetima u kojima je nužno uključiti mozak, pokaže kako poneki učenik ima velikih problema jer mu matematika ide odlično, ali nikako da popamti svih osam tisuća što stvarnih, što mitskih hrvatskih knezova i kraljeva. Pa uz peticu iz matematike i dvojku iz povijesti naš junak postane i ostane – tek osrednji učenik.
To je problem koji se već generacijama vuče školstvom – nikako da shvatimo kako taj sustav treba djecu učiti razumjevanju, a ne štrebanju informacija, kako ih valja naučiti da posjedovanje informacije nema značaja ako ne znamo kako tu informaciju pravilno iskoristiti i staviti je u odnos sa drugim informacijama. Drugim riječima, uporno i iznova sustav ne uspjeva djecu učiti razmišljanju i razumjevanju. Sa druge strane, vrlo rado će ih zatrpati gomilama podataka koje valja naučiti napamet i ne uvijek sa razumjevanjem. Biflanje, biflanje, biflanje... i odlične ocjene su na dohvat ruke.
Daleko od toga da sami učitelji nisu svjesni ovog problema. On perzistira dugo vremena, i dugo vremena se za njega traži dobro rješenje. Problem je što je mehanizam obrazovanja već tako star i uhodan stroj da ga je teško promjeniti, čak i onda kada se to pokazuje nužnim.
A ponekad je lakše izaći van sa idejom koja zvuči revolucionarno, a zapravo je nazadna čak i u smislu postojećeg sustava.
Pseudoideja za retardaciju sustava
Objedinjavanje fizike, biologije i kemije u jedan predmet nazvan prirodoslovlje dobar je primjer takve pseudoideje: ovo bi doista značilo bacanje školskog sustava u renesansu, točnije u povijesni period u kojem se znanost i racionalna misao počela izvlačiti iz gliba neznanja i praznovjerja. Zvuči romantično, ali u biti je nazadovanje, retardacija u sustav koji pruža manje informacija učenicima (što se želi postići), ali i smanjuje utjecaj nastavnog gradiva koje učenika tjera na korištenje vlastite pameti.
Ne želeći uvrijediti niti jedan predmet i niti jednog nastavnika, reći ću kako određeni predmeti ipak imaju veći “koeficijent uporabe mozga” u odnosu na druge: matematika, fizika, kemija... su stvari koje su vrlo precizno definirane i ne dozvoljavaju puno “plahutanja” poput likovnog odgoja, primjerice. No, tako egzaktno definirani, predmeti su koji traže od učenika usvajanje određenih principa i pravila, shvaćanje istih i kreativno rješavanje zadataka kombiniranjem naučenih pravila.
Protivnici ovog stava reći će kako ionako ne koristimo mnogo znanja iz kemije ili fizike u svakodnevnom životu, i tu su potpuno u pravu: malo koji tinejdžer koji u sred noći tetura cestom razmišlja o uzročniku teturanja kao hidroksilnim grupama, točnije molekulama C2H5OH.
Istina je: mnogo znanja iz kemije i fizike zaboravit ćemo vrlo brzo, a za razliku od matematike, preostala znanja vjerojatno nećemo u svakodnevnom životu trebati. Da, bez znanja kemije i fizike se sasvim lijepo i normalno živi.
Spojimo povijest i vjeronauk
Međutim, ti predmeti uče nas razmišljanju, i jednako kao matematika – nisu pogodni za štrebanje, već ih ipak treba razumjeti, barem malo.
Spojiti te predmete u jedan značilo bi obrazovanje učiniti još impotentnijim. Satnica bi se nepravedno smanjila na uštrb predmeta koji traže uključivanje mozga. S druge strane, učenici nam postižu podjednako porazne rezultate i u drugim disciplinama, čemu inzistirati na segregaciji, ajmo reći, “znanstvenih predmeta”? Zašto se ne bi isti princip mogao primjeniti na druge predmete? Je li znanje sadržano u njima bitnije za funkcioniranje osobe u društvu?
Primjerice, mogli bismo spojiti povijest i vjeronauk. Isus je ionako živio prije dvije tisuće godina, a ne zaboravimo kako ima i djece ateista. Učenje Starog i Novog zavjeta tako bi bilo dio učenja povijesti, pa bismo mogli lijepo i državotvorno smanjiti fond sati: klinci će učiti Bibliju, a nakon što završe sa njom, možemo odmah započeti sa poviješću, poglavlje prvo: stoljeće sedmo.
Spojimo hrvatski i strane jezike
Mogli bismo spojiti nastavu hrvatskog jezika sa nastavom stranog jezika. Najzad, sve su to jezici, spika ovakva ili špreha onakva – glagolja se, kako god okreneš. Das ist echt 'ne gute Idee, n'est-ce pas?
Tjelesni – mogli bismo ga spojiti sa tehničkim odgojem. Neka klinci trčkaraju sa škarama u rukama.
Zemljopis – upravo idealan za spajanje sa osnovama ekonomije. Iz koje zemlje što uvozimo, usporedbe BNP-a sa brojem stanovnika i količinom preostale nafte u pojedinoj zemlji, možda poželjnim turističkim destinacijama... zaista, ima li smisla znati išta o zemljopisu ako to nije vezano uz naš osobni konzumerizam?
Informatika – kao tehnički predmet spojiva je samo sa drugim tehničkim predmetom. Birotehnikom, primjerice. Svi bi trebali naučiti slijepo tipkanje (što, šalu na stranu, uopće nije loša ideja) i dobro se udresirati u korištenju tekućih verzija MS Office paketa; klinci bi trebali napamet učiti što koja ikonica znači i gdje se nalazi, jer je posve sigurno kako se softver neće mijenjati narednih barem dvadeset godina.
Glazbeni – valja ga spojiti sa likovnim. Sve je to umjetnost, a i nastavnici koji znaju slikati, dakle umjetnički tipovi, lako bi mogli naučiti i svirati, i obrnuto. Sve je to umjetnost, samo je način izražavanja drugačiji. Jedan tečaj preko školskih praznika i likovnjaci će postati virtuozi na klaviru, a glazbenjaci će čuda izvoditi ugljenom i kistom.
A klinci? Ma, tko njih pita – oni su tu ionako samo zato da učitelji imaju posao.
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
