Kad država ima manjak novaca to utječe na privredu na nekoliko načina. Prvo, javlja se val neplaćanja. Drugo, da bi pokrila neplaćanja, država se zadužuje pa time uzima raspoloživa sredstva od financijskog sektora (ostali sektori imaju manje), čime rastu kamate na domaćem tržištu (i ostalim sektorima). Ako se zadužuje u inozemstvu, država dobiva devize čime utječe na tečaj (kada uzima inozemni kredit utječe na aprecijaciju tečaja, a kad dođe otplata, onda utječe na deprecijaciju tečaja). Dalje, preveliko trošenje države koje je uzrokovalo manjak novca dovodi do povećanja cijena onih dobara koje država kupuje (od automobila, do kave i sokova).
Država ima manjak novaca kad su joj prihodi manji od rashoda. Kao i svaka osoba ili kućanstvo manjak novaca može pokriti ili na prihodnoj strani (povećavanjem prihoda ili pronalaženjem novih prihoda) ili na rashodnoj strani (rezanjem troškova ili smanjivanjem rashoda npr. odgađanjem određenih projekata). Ili može namjerno držati manjak novca neko vrijeme pa se zaduživati na domaćem ili inozemnom tržištu - premda financijeri najradije daju državi novce, to dugoročno nije održivo jer se svaki dug mora vratiti.
Država ima nekoliko razina - središnja država (središnji državni proračun ili budžet kojim se financiraju predsjednik, sabor, vlada, sudovi, ministarstva i vladine agencije), konsolidirana središnja država (gdje se osim središnjeg proračuna nalaze i izvanproračunski korisnici poput mirovinskog zavoda, hrvatskih autocesti i slično), opća država (gdje se još pribrajaju konsolidirani proračuni lokalne države - županija, gradova i općina), te javna poduzeća (HEP, HŽ, JANAF, ...te komunalna poduzeća na razini lokalne uprave).
Na razini središnje države javna potrošnja je već tri godine na razini iznad 120 milijardi kuna. Usporedbe radi, 2007. godine smo mogli s 111 milijardi kuna, 2006. godine sa 100 milijardi, dok 2003. i sa 80 milijardi kuna. Zamislite se jesu li državne usluge porasle u kvaliteti za 50% kolika je razlika između potrošnje posljednjih godina i one iz 2003. godine? Ili možete nabrojiti briljantne nove programe koji su doprinijeli takvom povećanju? Naknade zaposlenima su se povećale za 10 milijardi sa 21 milijarde (2003.) na 31 milijardu (2010.) što je posljedica kako gomilanja kojekakvih agencija tako i povećanja broja ljudi zaposlenih u administraciji te evidentni nesrazmjer ostatka visokih naknada u recesiji. Korištenje roba i usluga se kao posljedica povećanog broja ljudi u administraciji udvostručilo s 4 milijarde 2003. godine na gotovo 8 milijardi 2010. godine. Subvencije su također se gotovo udvostručile sa 4 milijarde 2003. na gotovo 7 milijardi 2010. godine. Pomoći drugim razinama vlasti su se povećale za 50% sa gotovo 4 milijarde kuna 2003. godine na 6 milijardi kuna u 2010. godini. Socijalne naknade su se povećale za 20 milijardi sa 36 milijardi 2003. na 56 milijardi kuna 2010. godine. Ostali rashodi su se povećali za 50% sa 4 milijarde kuna 2003. na 6 milijardi 2010. godine.
Višak ljudi u administraciji ukupno i manjak kvalitetnih ljudi nužnih za prilagodbu EU svakako bi se mogao riješiti ukidanjem paralelizama (ministarstva/agencije) i jasnom podjelom poslova, ukidanjem suvišnih agencija i smanjivanjem broja ljudi, uz istodobno upošljavanje visokoobrazovanih mladih ljudi koji bi se motivirali nešto većim plaćama, boljim zdravstvenim i mirovinskim osiguranjem - tako bi oko 350 tisuća ljudi trebalo svesti na 300 tisuća uz oko 100tinjak tisuća novih, mladih i kvalificiranih ljudi koji bi osim znanja za novi svijet tretirali privredu i građane kao klijente. Tako bi se na naknadama zaposlenika moglo ušparati oko 2-3 milijarde kuna uz povećavanje naknada za preostalih 300 tisuća zaposlenih. Smanjenje broja zaposlenih dovelo bi do smanjenja korištenja roba i usluga za barem 1 milijardu, a još su moguće uštede za milijardu kuna po osnovi racionalnije potrošnje i središnje nabave za sva ministarstva i agencije. Smanjenje broja zaposlenih, racionalizacija troškova i jedinstvena nabava, mogli bi smanjiti ostale rashode za 1 milijardu kuna.
Privatizacija brodogradilišta omogućava smanjivanje ukupnih subvencija za 1 milijardu, početak restrukturanja HŽ-a za još milijardu kuna, a prioretiziranje subvencija u poljoprivredi i do daljnjeg smanjena za 1 milijardu kuna. Pri tome se ne bi diralo u subvencije malim i srednjim poduzećima, obrtnicima te izvoznicima. Racionalizacija ustroja državne uprave aglomeriranjem i smanjivanjem broja jedinica lokalne uprave i samouprave (ukidanjem ekonomski i fiskalno neodrživih) mogla bi se pomoć drugim razinama vlasti prepoloviti u prvo vrijeme za 3 milijarde na 3 milijarde kuna, a potom nastaviti smanjivati.
Reforma socijalnih naknada uz suradnju Svjetske banke smanjila bi te naknade prema nekim procjenama i za 5 milijardi, od čega svakako 2 milijarde u prvoj godini. Ako bi se kapitalni rashodi (izgradnja infrastrukturnih objekata) smanjili na 3 milijarde (odgoda Pelješkog mosta, Podravskog ipsilona i drugih) kao
što je to bilo sve do 2008. godine, uštedilo bi se još oko 5 milijardi. Dakle, uštede na rashodnoj strani mogle bi biti 18-19 milijardi, što je procijenjena veličina ovogodišnjeg deficita države.
Prihodi na razini središnje države najviši su bili 2008. godini (115 milijardi) i to od poreza 70 milijardi, od doprinosa 40 milijardi i od ostaloga (u što spada i
privatizacijski prihod) 5 milijardi. Taj je porezni kapacitet pao na 105 milijardi zbog zatvaranja radnih mjesta i zatvaranja poduzeća zbog krize. Porezni sustav je nakošen prema većem oporezivanju rada, a manje kapitala, što nas čini manje konkurentnima. Previsoki doprinosi za zdravstvo i mirovine su među najvišima u svijetu i to dodatno opterećuje konkurentnost hrvatske privrede, a ti doprinosi već odavno nisu dovoljno za financiranje mirovina I stupa ili zdravstva. Problem je i prevelike potrošnje i male štednje na razini čitave privrede pa bi trebalo razmišljati kako porezima na potrošnju destimulirati potrošnju i stimulirati štednju čime bi se privreda mogla bolje financirati, a i bila bi održivija. U tom smislu bi se stopa PDV-a mogla povećati na 25%. To bi bio mali šok za privredu dok se ne bi kroz čitav lanac dobave adaptirali na novu razinu. Time bi se moglo dodatno prikupiti 3-4 milijarde kuna. Često zanemarena činjenica jest da mi kao turistička zemlja možemo "izvoziti" PDV našim gostima koji svakako neće za poslužene ćevapčiće i delanac tražiti povrat PDVa. Nadalje, ukidanje nulte stope i međustope (za turizam od 10%) što moramo uskladiti do ulaska u EU, donijeli bi 2-3 milijarde prihoda više.
Prostora za povećanje prihoda ima i u trošarinama - prema nalazima Europska komisije trošarine na naftne derivate, te na duhanske proizvode su preniske i moraju se prilagoditi naviše u procesu prilagođavanja EU. Također, morat ćemo prije ili kasnije uvesti trošarine na ostale energente (mi oporezujemo samo naftne derivate, a toplu vodu, drvo, ugljen i sl. ne oporezujemo). Povećanjem visina tih trošarina na minimalnu EU razinu dobili bismo 2-3 milijarde kuna više u proračun. Također, postoje trošarine na automobile, te trošarine na luksuzna dobra kod kojih se mogu promijeniti kategorije ili izračun osnovice i tako prikupiti još poreznih kuna na luksuzne proizvode, a istodobno se pojačava jednakost u oporezivanju i suzbijaju štetne prakse potrošača (npr. uvođenjem trošarina na sve energente se pojačava osjećaj potrošača za prekomjernu potrošnju i čuva okoliš). Time bi se moglo prikupiti dodatnih 8-10 milijardi kuna. Polovica tog iznosa bi se mogla iskoristiti za smanjivanje doprinosa čime bi se povećala konkurentnost i dugoročna održivost hrvatske privrede. Druga polovica bi se mogla koristiti za otplatu nekih nepovoljnih dugova države, te dokapitalizaciju HBOR-a (što bi dodatno potaknulo izvozna, te mala i srednja poduzeća) te na ulaganja u inovacije i znanje - što bi popravilo održivost državnih financija i dodatno potaknulo konkurentnost, a to opet u drugom krugu i brzi rast i održivi razvoj.
Dakle, tu bismo bili već u suficitu. Ne treba naglasiti da bi se time popravio rejting države, omogućilo bolje upravljanje javnim financijama i javnim dugom, a utjecalo bi na smanjivanje kamata u Hrvatskoj (jer bi se država maknula iz posuđivanja na domaćem tržištu), čime bi se ostavio veći prostor za druge, osobito izvoznike i mala i srednja poduzeća.
Nadalje...
Na razini konsolidirane središnje države imamo poslovanje Hrvatskih voda, Fonda za energetsku učinkovitost, Hrvatske ceste, DAB i Fond za privatizaciju (Agencije za upravljanje državnom imovinom znakovitog naziva AUDIO). Pokretanje procesa privatizacije s mrtve točke, reforma ostalih navedenih ustanova i društava pomogli bi racionalnijem poslovanju čime bi se mogla uštediti koja milijarda i tu.
Na razini opće države imamo županije koje su financijski neodržive te 500-tinjak gradova i općina od kojih većina nije financijski održiva jer nemaju adekvatne prihode, a imaju troškove poput tajnica, plaća načelnika, službenih auta i poslovnog prostora. Rashodi lokalne države 2008. godine bili su 14 milijardi (za usporedbu su 2004. i 2005. godine bili oko 10 milijardi) kuna i tu bi se da se svede na 2006. (11 milijardi kuna) moglo uštedjeti daljnjih 3 milijarde kuna.
A tek u javnim poduzećima, koja "sjajno" posluju...
Prof. dr. sc. Ante Babić
Centar za međunarodni razvoj d.o.o.
Potpredsjednik Hrvatskih Izvoznika
Koautor i koproducent ZelenJave (Facebook)
