Dva sata nakon utakmice navijači nisu napuštali stadion ne vjerujući da im se dan najvećeg slavlja nakon jedne sudačke odluke pretvorio u noć goleme tuge
– Nakon pregledane snimke vidljivo je da je Rijeci poništen regularan gol kojim ne samo da joj je oduzeta zaslužena pobjeda, već joj je direktno oduzet i naslov prvaka. Mi smo uputili žalbu institucijama HNS-a te tražimo da se utakmica ponovi. Ovaj ispit savjesti pokazati će kakav moral imaju čelni ljudi HNS-a, a mi u Rijeci smatramo da nas svi klubovi trebaju podržati u ovoj situaciji, a naročito zagrebačka Croatia. Što se tiče suđenja, još jednom bi napomenuo da je svima jasno i vidljivo da je Croatiji tijekom sezone sudio uži krug sudaca (Novak, Širić, Vitković) što dovoljno govori. Bez obzira na sve viđeno i napravljeno, osobno smatram da Croatia ima jako dobar sastav i da im sve ove igre izvan nogometnog terena nisu trebale, zaključio je tužnim glasom direktor kluba Nikola Tomac.
Događaji u Rijeci nakon ovakvog istupa čelnika riječkog prvoligaša zacijelo dobijaju novu dimenziju, dosad još nezapamćenu u našem nogometu. U prostorijama Rijeke može se čuti, istina još neslužbeno, da će i predsjednik kluba Žarko Tomljanović podnijeti ostavku na sve funkcije u hrvatskom nogometu, taj njegov potez trebali bi slijediti i svi ostali djelatnici kluba koji se osjeća moralnim pobjednikom netom završenog nogometnog prvenstva.
Kako vrijeme prolazi NK Rijeka i cijeli grad su sve nesretniji, u ovome slučaju vrijeme ne liječi rane nego ih produbljuje. Rijeka se ne može pomirti sa sudbinom gubitnika, skrojenom u pretposljednjoj minuti odlučujućeg dvoboja protiv Osijeka (1-1).
Doista, koliko malo je od neizmjerne sreće i euforije do najdublje tuge i očaja. Je li moguće u samo dvije-tri sekunde proslaviti i naslov prvaka i doživjeti tugu gubitka prvenstva. Pitajte to bilo koga u Rijeci. Rijeka je u 89. minuti svoje utakmice s Osijekom bila i prvak i najveći gubitnik.
Sudac Alojzije Šupraha na intervenciju linijskog pomoćnika Zorana Krečka poništio je u pretposljednjoj minuti pogodak Hasančića zbog navodnog zaleđa pogodak koji bi Rijeci donio toliko priželjkivani naslov. Iskonska tuga ovila je u tom trenutku Kantridu i njenih 20-ak tisuća hodočasnika.
Naravno, tuga je uzrok frustracije, a frustracija rađa nasilje. Sve te psihološke pojave Riječani su doživjeli u jednoj minuti, sudac Šupraha s travnjaka je ispraćen u kordonu od desetak pripadnika specijalne policije, dva sata kasnije sudac je evakuiran sa stadiona pod osiguranjem kakvog zacijelo nema ni Papa Ivan Pavao II. na najrizičnijim putovanjima.
Smirivao je u tim trenucima počasni predsjednik Rijeke Hrvoje Šarinić svoje nogometaše koji su krenuli prema sucu, vratara Tafru primio je pod ruku i preklinjao:
»Što to činiš, kaznit će te suspenzijom za cijeli život.« Tafra je pak uzvraćao: »Kao da nisam kažnjen za cijeli život!«
Rijeka je, sada je to nedvojbeno, oštećena sudačkom odlukom u pretposljednjoj minuti. Reakcije gledatelja koji su puna dva sata nakon završetka utakmice ostali na tribinama i uokolo stadiona manifestirale su se u pravi prosvjed. »Idemo igrati u Italiju, Gruziju ili bilo gdje«, vikali su navijači.
Noć nije donijela smirenje nesretnom gradu, nakon prvog vala frustracija i nasilja u kojem je stradalo nekoliko autobusa lokalnog autoprijevoznika u navijačkih masa pojavio se ponos. Krenule su kolone prema središnjem riječkom okupljalištu, popularnom »korzu«, gdje je priređena svojevrsna veselica.
Međutim, pokušaj zatomljavanja ružnih osjećaja nekakvim organiziranim veseljem trajao je kratko, zatomjavanje ružnih osjećaja nije išlo baš glatko, ubrzo su opet kolone zapale u tugu i šutke se razišle na sve strane. U isto vrijeme na stadionu igrači i čelni ljudi Rijeke međusobno su se tješili. No, utjehe nije bilo. Dan kasnije Rijeka je iznova proživljavala svoju moru.
Brzojavke su zatrpale klub, sve lokalne radio stanice, svaki kutak grada brujio je o utakmici. Istupi navijača nisu nimalo različiti od namjera direktora kluba. »Zašto igrati kada nam ne daju biti prvacima?«
I ostavku predsjednika Zbora nogometnih sudaca Veselka Bebeka, inače njihovog sugrađanina, Riječani su primili ravnodušno. »To ništa ne mijenja na stvari, s tim nas se ne može utješiti«, zborio je jedan navijač moleći nas da mu nabavimo adresu pomoćnog suca Krečaka iz Šibenika.
»Da smo bar pustili Hajduku«, ogorčen je pak bio Igor Musa. »No, i Hajduk bi bio pokraden.« U priči se najmanje spominje Osijek koji je odigrao poštenu, beskompromisnu utakmicu i praktički zasjenio Rijeku u njenoj najbitnijoj utakmici. Dakako da to ništa ne mijenja sud o sudačkom previdu ili zatvaranju očiju.. Ali, Osijek, koji je na svakom koraku nailazi na »ma, pustite Rijeci«, zaslužuje iskrenu čestitku za sportski pristup u ovakvom dvoboju.
Rijeka, pak, nije pružila ni približnu partiju kakva se od nje očekivala u »najbitnijoj utakmici svoje povijesti«, no ni taj sud ne može opravdati sudačku odluku u posljednjoj minuti. Ako zaleđe nije postojalo nije ga trebalo ni dosuditi, zapravo – presuditi. Ipak, ne možemo se oteti dojmu da je Rijeka barem igrački posustala u svojoj krunskoj utakmici na način kako se to događalo i drugim našim momčadima prije nje. Jednostavno u svojoj igri nije izdržala pritisak vlastitih navijača. To se prije dogodilo Hajduku, Croatia bi ranije također znala posustati pred imperativom navijačkih ambicija, prema tome ni Rijeka nije bila iznimka. Odigrala je ispodprosječnu utakmicu kada se od nje najviše očekivalo.
Svi kao da su se uplašili slavlja i onog najgoreg. Najgore se i dogodilo. Doista nije moglo gore, Rijeci je poništen pogodak u pretposljednjoj minuti, pogodak s kojim bi bila prvak. Sad nam se čini kao da je komorna atmosfera prepunog stadiona za vrijeme utakmice bila naznaka, svojevrsni predosjećaj svega onoga što se zbilo u srijedu navečer u ovome gradu. Svi su bili uvjereni u slavlje, a bojali su se istovremeno da ga neće biti.
Uostalom dok ovo pišemo pogled nam spontano pada na zidove riječkog »korza« na kojem su oblijepljeni plakati. Najviše je onih na kojem stoji – »Diskoteka Točka u srijedu – fešta nakon utakmice«.
