Rock: Disciplina avanturizma

ZAGREB – Prije se zvao Koja, danas se zove Black Tooth, bend se zvao Disciplina kičme, a sada je ime Disciplin A Kitschme, no, bez obzira na razliku u vladajućoj terminologiji, jedan od najzanimljivijih sastava osamdesetih nastupa u zagrebačkoj "Tvornici" 16. veljače. Cjelokupnu karijeru koju je Koja izgradio u Londonu, gdje se preselio početkom devedesetih, moglo bi se nazvati uspješnim "presađivanjem" izvornih sviračkih postavka Discipline kičme na inozemni teren. Jer, ako jedni od nasljednika Šarla akrobate nisu izmislili drum and bass žanr, makar formalno, tko onda jest, da i ne spominjemo pravi pravcati stilistički heroizam kojim su ogolili instrumentalističku postavu grupe na dva sastavna dijela.

Dvojac kojim je nekadašnja ritam sekcija Šarla, Koja na basu i VD na bubnjevima, sustavno potrgala sva važeća pravila tadašnjeg rocka, izgleda da se dogodio prerano, a u svakom slučaju radilo se o hrabrom potezu koji su cijenili malobrojniji, dovoljno lucidni poklonici. Znajući za prekretničko djelovanje Šarla akrobate – koje sam srećom imao prilike vidjeti na prvom zagrebačkom koncertu u "Lapu" 1980. – zapravo i ne začuđuje Kojina artistička dosljednost formirana u vrijeme vladavine novoga vala, iako su mnogi njegovi generacijski kolege prebrzo potom krenuli putem prilagođavanja vladajućim konvencijama. Nizom izvrsnih LPja, ili skraćenih EP-ja, kao i frenetičnim načinom sviranja bas gitare, Disiplina kičme nekoliko je godina rušila uobičajena pravila poslovanja ionako konzervativne scene, a "kruh" pronađen poslije u Velikoj Britaniji neprijeporna je Kojina satisfakcija i dokaz, ako je nekomu uopće i trebao, da su bili ispred svoga vremena.

No, takve formalne priče vjerojatno ga nisu niti zanimale previše, pa je shodno neizmijenjenom avanturizmu u Velikoj Britaniji opet napravio zvučnu diverziju.

Ovaj put, doduše, odlično se uklapala u rastresita stilska neograničenja suvremene glazbe, ali je usprkos svim novostečenim slobodama unutar popularne glazbe – doza neprilagođenosti ostala ista. S blago nadopunjenom postavom u kojoj je središnje mjesto pred mikrofonom zauzela korpulentna tamnoputa pjevačica Gofie Bebe, a na bubnjar Will Parker, novoprozvani Black Tooth (moguće pitanje je zašto se nije prozvao Zeleni zub?) prokrstario je klubovima Otoka, snimio nekoliko albuma – od kojih se pretposljednji "I Think I See Myself On CCTV" čini dovoljno dobrim dokazom nesmanjene invencije – dok je zadnja dokumentirana instanca album "Heavy Bass Blues" i glazba za britanski film "Bodywork".

Bez obzira na to što su atrakcija koja privlači i zbog jasno istaknute "pomaknutosti" u izvođačkoj percepciji, Kojina sviračka strategija ipak je više od puke akrobacije smanjenim brojem instrumenata, pri čemu se kao korektivni primjer može uzeti i njegov vječni uzor Jimi Hendrix. Drugim riječima, površinske akrobacije i naizgled sumanut vizualni stil samo su dio, a ne i bit priče. Kao što i doliči svakomu punokrvnom pokusu pretvorenom u artikuliran i dosljedan izričaj, Disiplin A Kitschme minimalističkim postavom postiže učinak puno širih razmjera od zbroja upotrebljenih instrumenata.

Uzevši u obzir stanku od desetak i više godina od posljednjega Kojina gostovanja u Zagrebu, kao i promjene i materijal nastao između, nastup u "Tvornici" mogao bi biti vrlo zanimljiv susret koji se, za razliku od nekih prošlogodišnjih gostovanja beogradskih postava, ovaj put događa bez ikakvih primjesa glazbene nostalgije, u čemu pandan može biti samo rušilački karakter Ramba Amadeusa.