foto: Domagoj Pavelić (dalje.com)
Riječ je o upisu u gimnazijski program (opća, jezična, matematička) u gradu Zagrebu.
Prvi dan upisa nismo išli predati dokumente zbog poznate gužve i nepotrebnog nerviranja (mislim na svoga sina i sebe), već smo drugi dan krenuli u jutarnjim satima sa svjedodžbama informirati se koliko se kandidata prijavilo, koliko bodova ima najlošije rangirani (moj sin ima 58 bodova, što znači odličan uspjeh u 7. i 8. razredu, ukupno tri četvorke iz predmeta koji se boduju, uzorno vladanje, bez potvrda i sličnih dodatnih atributa).
Krenuli mi od II gimnazije u Križanićevoj gdje smo dobili informaciju da ima još par slobodnih mjesta ali sa naših 58 bodova nemamo prevelikih izgleda pa je usvojen prijedlog idemo dalje. U istoj zgradi je i VII gimnazija, a tamo djelatnica sa početka pisma u gardu raskoraka sa rukama na struku i riječima „....nemate vi sa 58 bodova što ovdje tražiti i raditi, odite u XIII gimnaziju (ispričavam se XIII gimnaziji), ona je u Novom Zagrebu otkud i dolazite!“ Čak je kolegama iz te iste sobe - gimnazije bilo neprijatno slušati tu tiradu bahatosti pa su pokušali smiriti situaciju. Nisam mogla pred svojim 14-godišnjakom, odličnim učenikom, a da bar ne pokušam nešto reći u obranu: "... Ne razumijem zašto se tako razgovarate, moje dijete je odličan đak, na probnoj maloj maturi iz matematike postigao je zavidan rezultat, daleko iznad prosjeka, grada, države...“. Ništa nije moglo probiti zid nadmenosti (na žalost, priroda je neke ljude učinila bezobraznijim jer je to valjda obrambeni mehanizam), bila sam na rubu suza i željela prodrmati tu ženu, no ništa, njen gard i sijevanje riječi nisu jenjavali, sin me je zamolio da odustanem od bilo kakvog razgovora, da odemo jer se on ni ne želi upisati u tu školu, poprilično mučna situacija.
Krenemo dalje, tu je jezična XVI gimnazija. Neki normalni ljudi, razumiju što pitamo, tek je deset sati, konstatiraju da ima još mjesta ali preporučuju da dođemo par sati prije zaključivanja upisa ili promijenimo plan.
Već pomalo padaju u vodu želje i ambicije, mijenjaju se do prije dva dana nezamislive kombinacije, telefoni rade na bazi informacija da su neke škole već objavile na svojim stranicama da su popunjene kvote sa 59, 60, 61, 62 boda i sl.
Odluka je pala, idemo iz Križanićeve u neku drugu gimnaziju. Prilikom predaje prijavnice upozoravaju nas da u tom trenutku prolazimo, ali da će oko 14 sati sigurno početi dolaziti ona djeca koja povlače dokumente iz škola za koje nemaju dovoljno bodova.
Ove godine nema bodova za učenje drugog stranog jezika što je zapravo "kazna" za djecu koja su učila drugi strani jezik!
U svim hodnicima očaja, suza, nervoze čuje se uvijek netko tko nabraja kako se mogu skupiti dodatni bodovi (ako se starci rastanu, na bolest, na socijalu, na sve osim ne na uspjeh!!!!)
Moja ljutnja je samo moja jer tko mi je kriv što šutim (zar se i gradonačelnik nije rastao da bi riješio svoj stambeni problem?), užas, ljutim se bez veze, mnoge zvjezdoznance iz ministarstva ne boli glava za bodove i anomalije sustava jer njihovu djecu rješava vojska ulizica, dijeleći ocjene iz preventivnih razloga ili ih jednostavno pošalju u školu u inozemstvo.
Pitam se, kako se uopće može vratiti nešto što je krenulo u krivom smjeru, koja je to snaga koja bi mogla povući kotač, postoji li, može li se skupiti ili je raspršena u milijune čestica egoizma.
Ne mogu olako preći preko izraza gospođe „... vi iz Novog Zagreba...“ Valjda Novi Zagreb ne spada u elitnu zonu (koju su joj rekli) iako su se u Novom Zagrebu (mislim na naselja stara 20-30 godina) poštivala pravila struke, primjerice - građenja. Naime, prema novim pravilima izgrađenost parcele je poprilično veća od normalne, valjda da se iskoristi sve što se može, a je li taj princip građenja u redu, koga briga! Koliko je samo niknulo objekata na zaštićenim područjima, koliko bespravno sagrađenih pa srušenih pa opet sagrađenih kućica!
Prema takvim i sličnim pravilima koja su sa sobom donijeli kao poputbinu sve što je prije bilo je teška nula, rad, uspjeh, znanje, normalno ponašanje nije baš dobra tema ni za informativne ni bilo koje emisije (nije bitno koja TV kuća). U novinama će na naslovnici prije završiti silovatelj, kriminalac ili pobjednik nekog showa nego tamo neki anonimus koji je radom nešto i postigao.
Kako roditelj može objasniti djetetu koje odgaja, da je rad i poštenje bitna sastavnica ljudskog bića kad na svakom koraku to naša hrvatska stvarnost demantira.
Poražavajuće ali istinito je, postoje pravila za skupljanje bodova za upis u srednje škole:
- ocjene se trebaju „nabildati“ do maksimuma na razne načine ( mnogi to rade zbog novca jer im redovna plaća ne pokriva troškove života, neki to rade zato što takvim čvrstim stavom čvrsto drže svoju poziciju jer se sve mjeri i gleda (taj veliki brat u Hrvatskoj gleda krive stvari?)
- roditelji se rastanu
- nabavi se potvrda od doktora
- potvrda socijalne službe također može poslužiti
Moralno samouništenje smo postigli, materijalno samouništenje je u tijeku i pitam se što će ostati? Arena Pula, Dioklecijanova palača, Markova crkva...
Da se vratim na temu pisma.
Ostali smo čekati u gimnaziji do 4 popodne. Bilo je i dizanja i predavanja dokumenata ( na ulazu u školu bila je istaknuta službena obavijest da djeca sa 55, 56 i 57 bodova povuku prijave, budući je popunjena kvota sa 58 i više bodova). Desila se predviđena situacija, stizala su djeca sa 61 bodom iz XV i V gimnazije jer su tamo bili prekobrojni (to su odlikaši 5.0!!!!!!). Zavladala je komorna situacija. Što napraviti? Tko je taj tko može odlučiti i odbaciti tako dobre đake? Službena osoba iz gimnazije obraća nam se, umiruje djecu i roditelje, pokušati će konzultirati xxxx za obrazovanje i pitati što napraviti sa tolikim brojem prijava, obećaje da će za 1-2 sata biti objavljeno na stranici škole više informacija, da idemo doma!
Neizvjesnost. Strah od neuspjeha (koje li ironije!). Kako objasniti odličnom učeniku sa tri četvorke da se ne može upisati u željenu srednju školu? Tko je kriv? Kako sugerirati 14-godišnjaku da upiše strukovnu školu nakon koje će morati polagati državnu maturu po gimnazijskom programu da bi mogao upisati fakultet?
Možda je ovo način da privatne škole popune svoje kapacitete. Opće poznata stvar da su mnogi dični Hrvati i k tome vjernici otvorili privatne škole ili veleučilišta iz osjećaja prema općem dobru?
Tko je u zadnjih 20 godina učinio nešto za opće dobro i napredak društva, a da pri tome nije podebljao bankovni račun?
Koga treba prodrmati da se probudi iz sna ili iz misli kako sebi prigrabiti što više, poslije mene potop?!
Tko može čuti, osjetiti i očarati TV kuće (najutjecajniji medij za ovo naše učmalo i svakim danom sve jadnije „pučanstvo“), prenijeti poruku, vlastitim primjerom pokrenuti i povući kotač u jednom smjeru sveopćeg razvoja i normalnog ponašanja?
Ako su Nijemci, najveći gubitnici u dva svjetska rata, mogli iznova sve napraviti, pokrenuti, postati ponovo svjetska sila temeljem rada i znanja, a ne razlikuju se od nas (nemaju 2 glave i 3 ruke), u čemu je problem (kod nas se samo doživljavaju njemački automobili!!!)?
Ti isti Nijemci su od svoje tragične i negativne prošlosti napravili turističke meke (ne srame se!!) i bilo bi jako interesantno usporediti prihod od turizma grada Berlina i Hrvatske!
Kome se obraćam?
Predsjedniku, premijerki, ministrima, političarima, svećenicima, policajcima (otkad policija obavlja svoj posao u automobilu otad je porastao kriminal u svim oblicima!), roditeljima, studentima ( ovi novi studenti nisu više studenti u prijašnjem smislu riječi, oni sjede doma na fejsu, u šoping centrima ili kafićima, po sitno djeluju više pomodarski – što se fura, što je in).
Ljudi dragi zar nije dosta eksperimentiranja?
Već je jedna generacija studenata ( u novijoj hrvatskoj povijesti) žrtvovana perom /odlukom čudnih ljudi, sada smo prešli na niži stupanj, sada ćemo isprobati varijante na srednjoj školi. Zašto ono što raste ubijamo prije nego izraste i dade najviše od sebe?
Sa vrtićima se upravo mešetari u Zagrebu, doduše tu će stradati roditelji više od djece jer „što zna dijete što je 100 kila“
Zagorci bi rekli: „Bože siđi pa vidi!“
Metode selekcije su odavno poznate, mnogo ranije nego su počeli u našoj dragoj domaji djelovati novi sistemi ili ministri sa ekipom. Postoji mala matura, prijemni ispit (jest da bi u ovakvoj klimi bilo normalno da određeni broj zaštićenih medvjeda dobije ispitna pitanja prije nego im pristupi), ali ako se uvede pravilo: svima će nam biti bolje ako bude reda, onda je to veliki korak za ovu malu lijepu našu.
Mama optimist 14-godišnjaka
(podaci poznati redakciji)
P.S.
Svima dobrim đacima pozdrav, posebno onima koji su pročitali lektiru ili bilo koju knjigu, pisali zadaće, grijali stolac, sve sami obavili jer je to normalno, želim da se upišu u željenu školu jer će možda oni povući taj kotač! Draga djeco, samo vi učite i drugi strani jezik, bez obzira što se ne boduje, nije važno koji, možda je njemački dobar izbor, doći će vrijeme kad će vaš trud biti nagrađen!
