Rugovin kompromitirajući susret s Miloševićem
Poslije prvih komentara (u kojima se reklo ili da Rugova ni od koga više nema mandat ili, u najbolju ruku, da treba čekati prve njegove izjave da bi se vidjelo koliko ga treba uzeti u obzir), stigle su dvije druge reakcije u kojima je, jednostavno rečeno, taj nekadašnji, golemom većinom izabrani, predsjednik nepriznate, ali realne kosovske albanske vlasti zamoljen da pažljivo šuti prije negoli ga brifiraju što treba govoriti.
Uljudnije je to poručio američki State Department, pozvavši Rugovu u Washington na razgovore čim završi sastanak G8 u Bonnu (to je bila i neizravna uputa Rugovi da ne dođe u Bonn), a nešto jasnije je tako poručila albanska vlada, pozvavši u četvrtak Rugovu da zajedno s obitelji dođe u Albaniju »i da objasni što se dogodilo i što se događa«, kako je to lakonski formulirao tiranski ministar informiranja Musa Ulqini. On je dodao da je »albanska vlada za ujedinjavanje političkog i vojnog krila. Nemamo vremena za gubljenje«.
Drugim riječima, ako nisi izdajica, dođi k nama, reci što si kanio i što kaniš, a neka ti je tu i obitelj, ako slučajno kaniš nešto što ne bismo željeli.
Rugova je i prije bio nepoznanica, suviše je često naglašavao da je »intelektualac pozajmljen politici«, a da bi mu politika vjerovala bez ostatka (inteligencija i politika nemaju istu logiku, a povinovanje jedne logike drugoj zna iznjedriti monstrume, poput doktora Goebbelsa).
Sada se od njega, za svaki slučaj, ogradio čak i njegov vlastiti Kosovski demokratski savez (LDS), a da se i ne govori o Oslobodilačkoj vojsci Kosova, čiji je vođa Hashim Thaqi sebe proglasio za novoga kosovskog premijera u izgnanstvu, otkačivši i Bujara Bukoshija (koga je optužio da je prisvojio kosovarski novac) i Rugovu, a privrgnuvši se vladi u Tirani koja je Thaqija i priznala kao novoga albanskog čelnika.
Uostalom, Rugova je objektivno izgubio na vjerodostojnosti kad njegova »gandhijevska politika« pasivne rezistencije nije spriječila ni akcije OVK, ni genocid, niti strahovito razaranje Kosova i pretvaranje te pokrajine u »pustu zemlju«, kako ju je sam Rugova opisao u prvome rimskom razgovoru s Massimom D’Alemom i Lambertom Dinijem, premijerom, odnosno ministrom vanjskih poslova zemlje domaćina.
Dodatno je njegovu vjerodostojnost uspješno minirao Slobodan Milošević, pokazujući ga pred kamerama kao svoga sugovornika, a zatim ga je poslao u svijet (iz Beograda su telefonirali Diniju iznenada, pozvavši Italiju da preuzme Rugovu, ako baš hoće, nakon mjesec dana uzaludnog inzistiranja Rima na takvu rješenju), kada je ocijenio da Rugova više nije faktor na pustu Kosovu, ali da može zbuniti Albance, ionako tradicionalno podijeljene i zakrvljene međuse, a onda i svijet. Odatle i nekamuflirani pozivi Rugovi da pazi što priča, a i njegova 24-satna šutnja - barem do konferencije za novinare sazvane za četvrtak u 18 sati.
Ibrahim Rugova, osporeni vođa kosovskih Albanaca, stigao je u Rim u srijedu oko 17 sati kao gost talijanske vlade, zajedno s cjelokupnom obitelji. Na rimski vojni aerodrom u Ciampinu sletio je falconom talijanskoga vojnog zrakoplovstva koji ga je prevezao izravno iz Beograda, te je smješten u Villu Doria-Pamphilj (na zapadu Rima), daleko od ikakvih novinara, diplomata i drugih kontakata.
Ondje su s njime razgovarali i D’Alema i Dini, a Rugova je pozvan u Palaču Chigi, sjedište predsjedništva vlade, tek u četvrtak u 13 sati, pošto je D’Alema u međuvremenu telefonski konferirao s Clintonom, Chiracom i drugim zapadnjačkim vođama - te pošto je Bill Clinton javno ocijenio da je Rugovin dolazak »korak bliže« rješenju krize.
Ako se rješenje zaista približava kako se signalizira iz Bonna i Moskve - onda je to više rezultat njemačko-ruskoga kompromisnog plana (a zapravo popuštanja Miloševićeva režima, bačenoga na koljena) nego Rugovina dolaska u Rim.
Iako Rugova još može biti čovjek kompromisa, ako se ocijeni da bi ipak on bio, na Kosovu pod patronatom NATO-ovih i ruskih snaga sa zajedničkim plavim kacigama, čovjek Prištine, a ne Tirane (niti Rima).
To je ipak tema eventualne preksutrašnjice, a ne ni današnjice niti neposredne sutrašnjice.
