WikiLeaks.hr je zapravo nešto posve drugo. Zaboravite priče o hrabrom siteu koji se bori protiv domaćih nepravdi i otkriva skandalozne pronevjere, prevare i podvale domaće političke scene. Ovaj site zapravo je ekspozitura stranke Nacionalni Demokrati, čiji je predsjednik Dean Golubić nekima možda poznat i kao jedan od kandidata za Predsjednika RH. (meni osobno je ipak simpatičniji nezaboravni Stjepan Gnječ).
Nacionalni Demokrati je stranka nastala iz HDZ-a, odlaskom ljudi nezadovoljnih politikom te velike stranke. Sudeći prema stranačkom programu objavljenom na njihovim stranicama, riječ je o stranci koja se zalaže za sankcioniranje nezakonitosti u privatizaciji, euro-skepticizam, smanjivanje stranog kapitala u državi, državnu neovisnost bez saveza i unija, zaštitu prirodnih bogatstava, povećanje standarda građana, jačanje tradicionalnih vrijednosti, smanjenje vanjskog duga... ocjenio bih ju politički ne posebno različitom od drugih hrvatskih stranaka, desno naginjuću malu stranku.
Može li desno naginjuća mala stranka napraviti nešto što bi zbilja bio hrvatski WikiLeaks? Mislim da ne, i to iz jednostavnog razloga: vjerujem kako niti jedna hrvatska (pa i svjetska!) politička stranka nema dovoljno zrelosti i snage da tako nešto napravi.
Pregledom stranice mogu se uočiti politički stavovi koje propagira ta stranka: podrška braniteljima, kritika vladajuće stranke i oporbe, kritika gospodarske politike... validni stavovi, ali oni ipak reflektiraju prije svega stavove Nacionalnih Demokrata. Da se tamo pronaći svašta, pa i vijesti i komentara (tu je i cijeli jedan modul sa vijestima o pravom WikiLeaksu kao alibi) , ali od nekakvih objavljenih dokumenata koji dokazuju pronevjere, korupciju, nepotizam, krađe i prevare – baš i ne.
A to bi trebao biti pravi smisao domaćeg WikiLeaksa, zar ne?
To nije niti domaći mirror originalnih stranica, pa tako uzima pozornost pravom domaćem mirroru.
Dapače, da o nekom ozbiljnijem angažmanu u tom smislu niti autori nisu razmišljali sudim po tome što su se autori stranice potrudili da pred zakonom zaštite sebe, ali ne i zviždače. U uvjetima korištenja navodi se tako:
"Uprava i vlasnik portala se u potpunosti odriče odgovornosti za cjelokupan sadržaj i materijale koji su napisani ovdje na web stranicama WikiLeaks.hr (portalu), samim time isti ne može biti predmetom bilo kakvog sudskog spora."
Ta izjava, osim što ne oslobađa portal od odgovornosti pred zakonom, govori nešto drugo: "u slučaju frke, mi se svega odričemo".
Što se ostalih tiče, za njih vrijedi ovo: "WikiLeaks.hr se obavezuje da će čuvati privatnost korisnika portala, osim u slučaju teškog kršenja pravila WikiLeaks.hr portala ili nezakonitih aktivnosti korisnika." (*)
Postavimo stvari u perspektivu: mlad ste i nadobudan lik kojem su u ruke dospjeli dokumenti koji otkrivaju neke nezakonite radnje visokih državnih dužnosnika. Neki dokumenti, između ostalog, imaju i oznaku tajnosti. I onda vi, tako nadobudni, pošaljete te dokumente ekipi na WikiLeaks.hr, a oni to prvo provjere (da bi ustanovili je li dokumentacija sukladna sa njihovim političkim ciljevima), pa zatim objave. Sljedeći dan uskoči USKOK, iz pukotine u zidu izgmiže POA, a na vrata zakuca DORH.
Posjednu ispred sebe glavnog urednika (ostatak uredništva su članovi dijaspore), a on, umjesto da stisne zube i šuti pa makar ga mučili, rastezali i na silu učlanili u SDP, odlučno ustvrdi kako oni nemaju ništa s tim, dapače evo i u uvjetima korištenja piše da naši članovi ne smiju raditi ništa protuzakonito, pa obzirom da je očito riječ o nezakonitoj aktivnosti korisnika, evo vam njegovi podaci na izvol'te.
Da o nekom ozbiljnijem zviždačkom siteu nije riječ pokazuje i potpuni izostanak zaštite zviždačima: za razliku od pravog WikiLeaksa koji omogućuje anonimnost zviždača u prilično velikoj mjeri, ove stranice ne nude nikakvu zaštitu, pa ni najprostiju mogućnost pristupa SSL protokolom, što sav promet prema toj stranici čini čitljivim bilo kome tko ima pristup do infrastrukture ISP-a ili lokalnog routera. Stranica ima klasičnu web-formu za kontakt koja niti je zaštićena, niti je enkriptirana, niti na bilo koji način može sakriti identitet pošiljatelja poruke. Nigdje se ne navode podaci na koji je način moguće anonimno poslati "zazviždane" dokumente.
Najzad, i izbor providera pokazuje, ako ne nemar prema zaštiti podataka domaćih zviždača, onda barem neukost: WikiLeaks.hr stranice nalaze se kod providera Studio4Web, čiji vlasnik je sasvim na dohvatu domaćih agencija sa kojima nije ugodno pričati. U slučaju da država napravi bilo kakav pritisak na otkrivanje identiteta zviždača, u ovakvim uvjetima bojim se da otpor ne bi trajao duže od pet do deset sekundi.
(moram naglasiti kako navedena hosting tvrtka sa ovom pričom vjerojatno nema ništa više od gole činjenice da je stranica smještena na njihovom poslužitelju, ali može biti "nagovorena na suradnju"...)
Zaključimo: WikiLeaks.hr nema baš nikakve veze sa originalnim WikiLeaks projektom. Riječ je o stranici čija je namjena promocija jedne hrvatske stranke i njenog političkog programa. Ništa loše u tome, ali tog valja biti svjestan iz dva razloga.
Jedan razlog je osobna sigurnost: nema naznaka da to mjesto ima ozbiljne mehanizme koji bi mogli zaštititi zviždače od progona. Tehnološki je potpuno neadekvatna, a sudeći prema uvjetima korištenja, u slučaju frke ne biste trebali očekivati kako će uredništvo (posebice članovi uredništva iz dijaspore) za vašu slobodu i sigurnost staviti ruku u vatru.
Drugi razlog je što je naziv, kako bismo to rekli na hrvatskom jeziku, misleading.
Zapravo, riječ je o čistom marketinškom triku, jer je WikiLeaks uistinu postao vrlo jak, globalno prepoznatljiv brand; svojatanjem tog imena pokušava se uhvatiti nešto od moći branda. Stoga su i usporedbe Deana Golubića sa Julianom Assangeom posve iluzorne. Zašto bi neka stranka imala potrebu "posuditi" to ime i pod njim promovirati vlastita politička uvjerenja, ako to nije uskakanje u vagon popularnosti?
Ovime se nanosi šteta i originalnom WikiLeaks-u i "originalnom Assangeu", koji su apolitični i koji se ne vežu uz bilo kakvu stranku, pogotovo ne uz neku minornu stranku neke minorne zemlje.
Tko zna, možda se varam, možda će tamo jednog dana zaista procuriti neki važni tajni dokumenti koji razotkrivaju bijedu hrvatske politike, korupciju vlasti ili kriminalne poslove čelnika kakve braniteljske udruge. No, ne bih se u to kladio.
Nemojmo zaboraviti ni reakciju grupe Anonymous koja posljednjih mjeseci osvetnički napada siteove organizacija koje pokušavaju zagorčati život WikiLeaksu (onom originalnom), a koji upozoravaju kako lokalne stranice nemaju apsolutno nikakve veze sa originalom.
Završi li i WikiLeaks.hr (pa makar primjera radi) kao Mastercard, PayPal i drugi servisi kojima je Anonymous zagorčao život DDoS napadima, ne može se reći kako – nisu zaslužili.
Vrijeme je i za konkretno pitanje: treba li Hrvatskoj jedan pravi, ozbiljni domaći WikiLeaks?
Zapravo, ne bi nam loše došao. Istina je, nešto se glede korupcije pokrenulo, pa je eto i Sanader u Salzburgu, a Remetinec zovu RBA – "Remetinec Business Academy", no to je tek vrh ledenog brijega. Korupcija se u ovom društvu uvukla u sve pore društva, po cijeloj vertikali i horizontalno uzduž svog horizonta. Borba protiv korupcije i kriminala bit će dugotrajan i ozbiljan posao, ne samo za policiju. Ima tu materijala za zviždanje i zviždanje.
No, kako prolaze hrvatski zviždači - poznato nam je.
Zbog toga bi nam zaista dobro došao jedan dobar, profesionalno načinjen zviždački servis koji bi garantirao anonimnost i sigurnost zviždača, i osigurao širenje inkriminirajućih dokumenata u najširu javnost – jer ih tako postaje nemoguće nečijim političkim utjecajem gurnuti u najdonju ladicu radnog stola, ili "slučajno izgubiti".
Takav servis morao bi biti posve drugačiji od domaćeg rip-off-a: hosting bi morao biti u drugoj državi, nekoj koja poput Švedske ili Švicarske štiti anonimnost korisnika ili čak posebno štiti zviždače, a vlasnik bi morao biti stranac, nedostupan hrvatskom pravosuđu. Mi nismo Ameri, pa naš vanjskopolitički utjecaj nije takve naravi; domaći WikiLeaks u drugoj državi bio bi poprilično zaštićen od harange vlasti, a jednom "iscurene" dokumente bilo bi nemoguće zaustaviti.
Dodamo li tome sigurnosne mehanizme koje koristi originalni WikiLeaks, a koji su slobodni i dostupni svima, uz malo dobre volje zainteresirana grupa građana mogla bi unutar jednog ili dva tjedna složiti kvalitetno rješenje.
Zamislite što bi se dogodilo kad bi iz ministarstava, gradova, državnih ureda, katastara... počeli kapati neugodni dokumenti...
(*) Što se događa u slučaju teškog kršenja pravila portala, a koje nije protuzakonito? Portal javno objavljuje podatke korisnika koji je prekršio njihova pravila? Namjerno ga prijavljuje na sve moguće spam liste? Organizira demonstracije ispred njegove kuće? Netko ipak pročita Zakon o zaštiti osobnih
podataka?
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
