S HTV-a treba šutnuti bivše partijce

Bilo je to negdje početkom devedesetih. U to vrijeme TV vijesti vodio je Branimir Dopuđa i pozdravljao branitelje “ma gdje bili”, drugi dnevnik faktički je bio izvještaj s Tuđmanova zlaćanog kanapea, na hrvatskoj se televiziji nije moglo vidjeti hrvatski film, a s ekrana nas je bombardirao koruptivni polusvijet hrvatske estrade pod protomajstorskim nadzorom Ksenije Urličić. Upravo u to doba kapo di tuti kapi Hrvatske radiotelevizije bio je svirepi Antun Vrdoljak, koji je u vrijeme inauguracije obznanio kako HRT treba biti “katedrala duha”. Ta kovanica, pompozna i lažna, zakucala se u pamćenje kao znamen cijele jedne ere.

Uf, kako smo onda mrzili tu krilaticu “katedrala duha”. Sve ono što je bilo strašno u Hrvatskoj devedesetih kao da je bilo opredmećeno u te dvije riječi: i opća rekonzervatizacija, i klerikalizam, i grandomanska pompa kao prevladavajući komunikacijski kod. U to doba, umjesto monopola, htjeli smo pluralizam, umjesto poglavarova kanapea stvarne vijesti, umjesto katedrale diskoteku, kavanu, trg. A onda se - kako to obično biva - dogodilo da su nas vlastite želje uklele. Sjedim danas, 15 godina poslije, i sve mi se nekako čini da to s katedralom duha i nije bilo tako loše spram onom što imamo sada.

A evo što imamo. Imamo za početak pluralizam. Imamo dvije komercijalne televizije koje su zapljusnule ovu naciju takvom količinom briketiranog idiotizma da to razoružava sve protivnike “istočnih utjecaja”: naime - nacija koja trpi RTL nema se pravo buniti na Lepu Brenu. Osim dvije komercijalne televizije koje izravno izjedaju moždane sinapse, mi dakako ima i HRT, medijskog gargantuu s tisućama zaposlenih, nebrojenim zakučastim hodnicima, desetinama redakcija, tri orkestra i nemjerljivim voznim parkom. Taj divovski, pretili orijaš u gotovo tročetvrtinskom omjeru živi od faktičkog poreza, od onog listića koji vam umirovljenica iz kvarta naplati svakog mjeseca od vrata do vrata. U bolja vremena znali smo zašto taj novac trpamo u HRT. Zauzvrat smo dobivali TV serije, TV drame, obrazovni program, koncertne cikluse, dokumentarce o povijesti, manjim i većim mjestima - ukratko, sve one manje ili više vidljive pipce TV programa koje jedna kultura treba imati, a ne mogu se isplatiti kroz “rating” i “share”. Zato i jedino zato - naime - pretplata i služi. Svugdje, no ne na HTV-u.

Zavada s filmskom strukom

Na HTV-u, naime, pretplata služi za nešto drugo. Ona ponajprije služi da osigura bezuvjetni egzistencijalni mir za nebrojene zaposlene, što je povlastica koju danas drugi rijetko imaju. Osim toga, pretplata HTV-u danas služi da bi uz propulziju javnog novca kupovala i emitirala komercijalne formate, holivudske filmove i mainstream zabavu i na taj način tržišno suzbijala svoje (treba priznati - kudikamo idiotskije) konkurente. Novac koji jednom mjesečno teta pobere na mojim kućnim vratima danas ne ide na stvaranje nove hrvatske civilizacijske vrijednosti: on ide na “CSI”, “Ples sa zvijezdama” i filmove sa Chuckom Norrisom. HTV je danas u osnovi medijska kumpravenda koja koristi paraporezni namet da bi ne oslabila, nego osnažila našu kolonijalnu podložnost Zapadu. Pritom je točno da je HTV-ova komercijala uljuđenija. Točno je da “Ples sa zvijezdama” čovjek može pogledati, dok su “Big Brother” i “Farma” nervna infekcija. Ali, nije bit u tome. Bit je u nečem drugom: da za porez koji ubire HRT treba proizvoditi obrazovno i kulturno relevantan program. I eto nas, nakon svega, do “katedrale duha”.

Otkad je Tito prvi put progovorio u eter na otvaranju Velesajma 1957., televizija je u Hrvatskoj pod izravnim ili manje izravnim utjecajem politike. Kako živimo u demokraciji, taj je utjecaj danas sazdan od kompliciranog, osjetljivog ekvilibrija Banskih dvora i Pantovčaka, pozicije i opozicije, civilnog društva i stranaka. Smisao te bizantinske zavrzlame je samo jedan: da se informativni program ne pretvori ni u Dopuđu, ni u Feral. Unutar zadanih ograda, informativni program manevrira ovamo i onamo, ali doista - nema više kanapea, vijesti više nisu videoblog iz Sanaderova salotina. No, u silnom trudu da im se ne “dogodi” Ljiljana Filipović, zaboravili smo da bi HRT trebao proizvoditi i neku kulturnu vrijednost. A to je nešto što Vanju Sutlića i današnji HTV zanima koliko lanjski snijezi.

I tu je izvor svih problema i zavada koje Hrvatska televizija ima s filmskom strukom, neovisnim produkcijama, kulturnom javnošću i čak Ministarstvom kulture, iako oprezno društvo iz Runjaninove o tome javno neće govoriti. HTV - naime - ne proizvodi ništa po čemu ćemo ih pamtiti onako kako mi danas njihove prethodnike pamtimo po “Gruntovčanima” i Smoji. Što je još važnije, HTV ne pripušta u eter ni one koji bi takve sadržaje željeli kreirati. A onda kada pod pritiskom javnosti i otvori vratašca, učini to na groteskan, aroganatan način kao što je slučaj bio s natječajem za dokumentarce koji se prošlog tjedna izvrgnuo u skandal.

Nebitni dokumentarci

HTV ne proizvodi TV filmove, ne proizvodi mini serije, ne proizvodi serije koje pripadaju u klasični kulturni standard javnih televizija (npr. biografske serije, adaptacije književnosti…). HTV prikazuje i otkupljuje silnu količinu igranih minuta, ali u pravilu je riječ o serijama oprobanih mainstream žanrova kao što su sitkomi ili sapunice. Sustav natječaja na HTV-u takav je da dopušta jedino perpetuum mobile, dakle natječajni zadatak traži od producenata da naprave seriju koja sliči na prethodnu uspješnicu koja opet sliči na pretprošlu uspješnicu. U eri kad igrana televizija posvuda cvate od kreativnosti, naša igrana industrija sastoji se od onih koji prežvakavaju klišeje iz 1970. i one koji prežvakavaju klišeje iz 1960. HTV proizvodi i prikaže dosta dokumentarnog programa. Ali, i u dokumentarnom programu HTV-a je zatvorena tvrđava koja ne prikazuje i ne koproducira ništa što “parije” tamo vani rade. Što je još gore, dokumentarni program HRT-a prerijetko se bavi ičim bitnim. Pod izlikom da presude nisu pravomoćne, ili da je to utuživo, ili da je preskupo, HTV je propustio dokumentarno obraditi sve ono što se dogodilo i događa na ulici, u političkoj krčmi, u ekonomiji, društvu. Tako je čak i kad je rat posrijedi: danas, ako želimo rekapitulirati što se događalo od 1991. do 1995., gledamo uzorne, politički besprijekorne serije B92 - “Jedinica”, “Vukovar - posljednji rez”. Ništa ma i približno slično HTV nije ni proizveo, ni prikazao.

Vodstvo na ljestvici gledanosti

Bitan problem Vanje Sutlića i njegove garniture je to što njih sve to skupa ne zanima. Zamisao da bi HTV trebao biti tvorac sadržaja koji dograđuju jednu civilizaciju njima baš ni jedne sekunde ne ulazi u moždine. Ti bivši partijci i nosioci Titovih štafeta zaigrali su se korporativnog kapitalizma, godi im egu što na propelerski pogon pretplate gaze austronjemačke kičere i vode na ljestvici gledanosti. I neka vode, bolje i oni nego “Lugarnica”. Ali - netko - a to može biti jedino politika - treba ih prisjetiti da nije to njihov posao, da nisu zato ušančeni tamo u tvrdalju na Prisavlju. Ono što bi trebala biti srž njihova posla oni niti rade, niti pomišljaju raditi. Zato ih odatle treba šutnuti, i to što prije.