Premda je primio i stotinjak poruka potpore, pokazalo se da je puno više onih u kojima mu zamjeraju što se u trenucima krize odlučio povući sa svih funkcija, koje ga čak optužuju za izdaju i bijeg. Sanader je suradnicima priznao da je iznenađen takvim reakcijama, te da nije očekivao toliko nerazumijevanja za svoju odluku.
Strasti i emocije
- Siguran sam da će javnost vrlo brzo, za nekoliko dana, kada se smire strasti i emocije i kada prevladava razum, shvatiti da je moj potez od iznimne važnost za politički život Hrvatske. Uvjeren sam da je to značajan demokratski iskorak za Hrvatsku. Moja će odluka pridonijeti europeizaciji Hrvatske i uspostavi novih standarda u državi. Pokazat će se, kao i kada je došlo do promjene vlasti 2000. i 2003., da u Hrvatskoj nema nezamjenjivih ljudi, da se nakon promjena vodećih političkih ekipa ne događa ništa dramatično. Zapravo, posve suprotno.
Radikalne promjene
Hrvatska je svaki put nakon izbora izlazila jača, što je dokaz da je postala zrela demokratska država koja može bez potresa izdržati svaku promjenu vlasti. Nova Vlada i HDZ pokazat će da su sposobni i da se znaju nositi s problemima. A ja sam pak svima pokazao da nisam karijerist, da ne želim vlast pod svaku cijenu te da se nisam doživotno zalijepio za premijersku i političku karijeru.
Međunarodna dimenzija
Nešto kasnije Sanader je suradnicima prvi put otkrio još jedan razlog koji ga je ponukao da donese odluku o povlačenju.
Hrvatskoj je potreban šok. Među građanima Hrvatske još nije sazrelo uvjerenje o nužnosti radikalnog zaokreta od dosadašnjeg načina života i rada. Svaku mjeru štednje, svaki pokušaj da se obuzda golema potrošnja, javnost je dočekivala na nož i s krajnjim nerazumijevanjem. Možda će moje povlačenje iz politike pridonijeti da se građani Hrvatske napokon suoče s realnošću i s nužnošću radikalnih promjena i drastičnog zaokreta u svim sferama života.
Licemjerno je da sada oni koji su me javno prozivali da sam nesposoban, da upropaštavam državu, da ne znam naći rješenje za probleme, sada kada sam dao ostavku traže da ostanem. Ako sam nesposoban, kako kažu, zašto ne dopuste da odem. Oni bi bili najsretniji da sam se srušio i slomio.
U Hrvatskoj su naviknuti da političari pobjeđuju na izborima ili da završe na Mirogoju ili na smetlištu povijesti. Osim toga, mnogi misle da je, primjerice, prijem Hrvatske u NATO ili članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a nešto normalno, nešto što se dogodilo samo po sebi. A nije tako, iza toga stoji mnogo rada, lobiranja, pregovaranja, trud... Mnoge moje poteze ne samo da nije razumjela javnost i oporba nego i mnogi moji bliski suradnici.
Proći tolike bitke, dožvjeti toliko nerazumijevanja i otpora, nije ni lako ni jednostavno, niti je moguće bez ožiljaka i rana. Sve to na svakom čovjeku ostavi neizbrisive tragove. Osim toga, moja ostavka ima i važnu međunarodnu dimenziju. Europskim političarima koji su tražili objašnjenje moga poteza odgovarao sam da sam to učinio i iz protesta zbog neprihvatljivog ponašanja spram Hrvatske.
Politikantske igre
Naprosto nisam želio sudjelovati u politikantskim igrama dijela europskih političara koji, premda znaju koliko je važno da Hrvatska uđe u EU, nisu uložili potreban trud da prekinu besprimjerno ucjenjivanja Slovenije. Upravo zbog svega toga siguran sam da će moja odluka otrijezniti europske političare i prisiliti ih da se sada suoče s posljedicama svog neprincipijelnog i neeuropskog ponašanja.
