Sjećanje: U službi filmske poruke

Gotovo da nema filmofila koji se neće u riznici svojih sjećanja s oduševljenjem vratiti čarobnoj atmosferi napetosti i perfekcije u filmu "Točno u podne" Freda Zinnemanna ili melodramatičnosti "I ne kao stranca", intrigantnosti "Pogodi tko dolazi na večeru", bespoštednosti "Suđenja u Nürnbergu"... Sve je to bio Stanley Kramer i bilo da je producirao ili režirao filmove uvijek se zanimao za njihovu autentičnu ljudsku poruku kojom ukazuje na nepravdu i otvara mogućnost prepoznavanja pogreške, pružajući tako svima priliku da spoznavajući pogrešku, svoju ili tuđu, budu bolji, drugačiji. Bez obzira na to radilo se o filmovima koji govore o kriminalu u Drugome svjetskom ratu, suđenjima ratnim zločincima, rasističkim opterećenjima, nuklearnim ili socijalnim problemima, Kramer je uvijek bio onaj koji je upozoravao, ukazivao na negativnosti, pogreške, zlo i zloću, šaljući neku vrstu trajnih filmskih poruka gledaocima. No, on sam nikada se nije smatrao prenositeljem poruke, govorio je o sebi tek kao o čovjeku koji vjeruje u savjest društva i zato radi filmove u kojima pokušava aktivirati tu savjest kod ljudi.

Kao producent ostvario je nezaboravne filmove poput klasičnog "Točno u podne" (1952.), snažnoj drami o pojedincu koji se sam odupire zlu, hrabro ustajući protiv nepravda dok njegova okolina zadržava mjesto u sigurnosti njegove sjene promatrajući razvoj događaja. Sličnog naboja premda različite tematike su i filmovi "Ljudi" Freda Zinnemanna (1950.), "Pobjednik" Marka Robsona (1949.), "Pobuna na brodu Caine" Edwarda Dmytricka (1954.)... Nakon intenzivnih godina producentskog rada, koji je uvijek smatrao suaturskim dijelom posla u nastajanju filma, zaželio je i doslovno pokazati svoje autorske sklonosti pa se posvetio režiji. Ostajući dosljedan svojim idejama i porukama, Kramer i kao redatelj ostvaruje niz tematski određenih filmova u kojima žigoše rasizam ("Bijeg u lancima", 1957.,"Pogodi tko dolazi na večeru", 1967.), naglašava opasnost od atomskog rata ("Posljednja obala", 1959.) ili zagađivanja okoline ("Blagosloviti zvijeri i djecu", 1971.). No, posebno temeljito Kramer se bavio proučavanjem i razotkrivanjem nacističkih zločina i njihova problematičnog moralnog opredjeljenja.

Tako je filmom "Suđenje u Nürnbergu" (1961.) ostvario sukus onoga što je cijeli život zagovarao kao čovjek i filmski umjetnik: borbu za istinu, pravdu i čovječnost.

"Kramer je ostao zapamćen kao veliki filmski umjetnik ne samo po umjetnosti i strasti kojima obiluju njegovi filmovi nego i po utjecaju koji su imali na savjest svijeta", rekao je jednom prilikom Steven Spielberg. Kramer je i u radu nebrojeno puta dokazivao ideologiju svojih filmova, tako je bio jedan od rijetkih koji je u teškim vremenima gonjenja vještica angažirao pisce s crnih lista poput Neda Younga, koji je uzeo pseudonim Nathan E. Douglas i pod tim imenom osvojio Oscara za film "The Defiant Ones" i bio noniniran za "Inherit the Wind". Sam Stanley Kramer bio je tri puta nominiran za Oscara, a 1962. dobio je počasnu nagradu Irvinga G. Thalberga za životni doprinos filmskoj producenturi. Isto je tako nagrađen i od Udruženja američkih producenata nagradom Davida O. Selznicka. Njegovi filmovi ostvarili su ukupno 80 nominacija i dobili 16 Oscara, ali ni jednom nije pripao Oscar za film.

Stanley Kramer rođen je u New Yorku 29. rujna 1913., a tamo je i studirao, te je 1930. počeo raditi kao istraživač i pisac prije nego što je otišao kao vojnik u Drugi svjetski rat. Prvi film ostvario je kao producent 1948., a zvao se "So This is New York", slijede godinu dana kasnije već spomenuti "Pobjednik" s Kirkom Douglasom. A na neki način Kramer je obilježio i početak karijere Marlona Branda producirajući njegov prvi film "Ljudi" Freda Zinnemanna (1950.), u kojem je imao ulogu bivšega ratnika, paraplegičara, a zatim i film "Divljak" Lasla Benedeka (1954.) koji ga je proslavio stvarajući oko njega aureolu neobuzdanog i divljega osobenjaka. Uopće, u Kramerovim filmovima prodefilirala je krema Hollywooda, prava glumačka elita: Sidney Poitier, Spencer Tracy, Katherine Hepburn, Gary Cooper, Grace Kelly, Humphrey Bogart, Frank Sinatra, Ava Gardner, Bert Lancaster, Marlene Dietrich, Judy Garland i Vivian Leigh.