OSIJEK – U subotu se u Osijeku dogodila – povijest. Prvi puta u borbi za kvalifikacijske bodove hrvatska nogometna reprezentacija kod kuće nije uzela ono što je unaprijed arhivirala kao apsolutno sigurno. Izuzmemo li, dakako, onih glasovitih 3-3 u Splitu iz 1997. kad još Slovenci nisu bili ono što su danas i kada je ta utakmica stigla kao posljedica nesretnih 1-1 protiv Danske tri dana ranije.
Protiv Estonije, momčadi sa 77. mjesta Fifine ljestvice, u raspjevanom osječkom Gradskom vrtu,samo je postojao jedan znak – pobjeda Barićevih izabanika u prvoj kvalifikacijskoj utakmici za nastup na EP. No, nakon sasvim razočaravajućih 0–0, imamo li u sjećanju i užasavajući japansku epizodu sa SP, očigledno da smo pred vremenima kad će takvi ishodi postajati sasvim uobičajeni.
Barić: Pa nije kraj svijeta
Doduše, slušamo li izbornika Ottu Barića i prepotentnu lakoću njegovog pojednostavljenja svega brojnog što nas je razočaralo, jer neodlučeno iz ove utakmice gotovo da je ravno porazu, proizlazi da ne trebamo brinuti. Odnosno, da će naši nogometaši sigurno biti sudionici portugalske smotre za dvije godine. A bit će, jer to Barić kaže! Bez trunke samokritičnosti i osjećaja krivnje za osječki rasplet i igru bez adekvatne završnice, a čini nam se, i bez odgovarajućih aktera, Barić je izjavio: – Pa što, nije kraj svijeta! Bit ćemo uspješniji u slijedećim nastupima, i samo čekam Tudora, Bokšića, Roberta Kovača i možda još nekoga tko će u međuvremenu biti u boljoj formi, pa ćete vidjeti drugu priču. Makar i ova nije izgledala loše, ali joj je nedostajao pogodak, dok se na zalaganju apsolutno nikomu ne može ništa predbaciti.
Da, nedostajao je pogodak zbog kojega se i igra utakmica, i radi kojega se sve i poduzima samo da se ta prokleta mreža – u Osijeku začarana i sigurnim postavljanjem estonskog vratara Pooma – makar jednom zatrese. A zašto nije? Odnosno kad će i protiv koga ako nam to reprezentacija nije bila u stanju napraviti kod kuće protiv Estonije, zabarikadirane do guše, sa skakačima u zadnjem redu, koji su uvijek nadvisili naše pokušaje.
Možemo li zabiti Andori?
Zar već za mjesec dana u Sofiji protiv Bugara, koji su suverenom, zrelom, modernom igrom, dakako uz primjerenu borbenost koja se i podrazumijeva kao normalna sastavnica igre, usred Bruxellesa formalno demolirali Belgiju? Ili, nam ipak valja sačekati proljeće i utakicu protiv Andore da napokon protiv jedne od najslabijih reprezetnacija u Europi naši napadači pokažu što znaju i mogu, pa se svojski raspucaju, zbog čega će svi ostali iz naše skupine premrijeti od straha. Pa, će se onda naši prošetati do cilja, kojega samouvjereni Barić ne vidi nimalo upitnim.
Barić jer još uoči utakmice u Osijeku, iako je bio uvjeren da ćemo pobijediti Estoniju, govorio: – Danas obzirom na neke nove igrače, više ne možemo računati da ćemo nadigrati suparnika. No, poštenom, muškom igrom možemo protiv svakog izboriti pozitivan rezultat.
Upravo je utakmica u Osijeku potvrdila zabludu takve teorije da se do cilja može bez igre, nadigravanja i "umjetnika". Odnosno središnjeg mozga i pravog igračkog autoriteta kojega će svi slušati i slijediti. Naznake stanja u našoj momčadi dala je nedavna prijateljska utakmica u Varaždinu protiv Walesa. No, u Varaždinu se zgusnutoj obrani gostiju ipak potkrala jedna pogreška koju je Petrić pretvorio u izjednačujući pogodak. U Osijeku takva milost napadačima nije bila priuštena, a ono što su im stvorili oni za to zaduženi, ponajprije Silvio Marić, Tapalović (?), Babić, nalikovalo je, uz sav njihov neskriveni napor, na hrpu slučajnosti i improvizacije, s iznimkom Vugrineca.
Vodonoše u glavnim ulogama
Radilo se o mnoštvu nedorečenih aktera, inače u svojim klubovima dovoljno dobrim za vodonoške uloge, ovdje ipak preograničenog znanja i prekrhke samosvijesti, a da bi se samo zato što to Barić želi mogli prometnuti u vođe i kreatore s karakterom. Takav, ili jesi ili nisi, i to si svugdje gdje igraš.
Makar, ponavljamo to još jednom, htijenja nije izostalo, dapače.
Kao i što nije bilo većeg odstupanja od unaprijed zacrtane taktike protiv klasičnog bunkera kakav su sagradili Estonci, a to je pritisak na bokove, skok igra, pokušaji udarcima iznenađenja izvana.
Drugo je, pak, što izbornik u odabiru odgovarajućih aktera nije imao pravi nos, zapravo što nije bio dosljedan. I što je nekoliko zadnjih dana uvježbavao i najavljivao jednu skupinu igrača, među njima otpočetka Rapaića, Petrića, Tomasa..., i usput na sva usta hvalio Leku. Da bi onda povjerenje u svih 90 minuta primjerice ukazao Živkoviću, Tapaloviću, egoističnom i na malom prostoru nesnalažljivom Oliću.
Makar je Barić tvrdio da mu Olić može poslužiti uvrh glave za jedno poluvrijeme. Ostavljajući pritom na klupi navodno nedovoljno spremnog za početni napor Rapaića, čuvajući ga kao jokera ako se rasplet neće odvijati po željenom scenariju. Umjesto da s Rapaićem pokuša odmah otpočetka ostvariti prednost, što je kod suparnika kao što je Estonija presudan detalj, jer takvim je momčadima protok vremena samo saveznik. Ako je Rapaić mogao juriti u nastavku, magao je to i u prvom poluvremenu.
Normalno da se nakon takvog ishoda rasprela priča o tomu kako bi od velike koristi za ovakvu utakmicu bili neki igrači koji nisu bili pozvani. Kao i uvijek, sada bi nam najbolje došao onaj koga nema.
Tako je Pletikosa zavapio za Šukerom "koji bi u takvim gužvama pred suparničkim vratima, rutiniran i samouvjeren, sigurno poentirao". Čaki i s dva-tri kilograma viška. Netko se prisjetio tipičnog skok-igrača Saše Bjelanovića iz Coma kao idealnog za uvjete u kojima su djelovali napadači. Pogotovo što je Bjelanović stalno strijelac u pripremnim utakmicama svog kluba. Mi smo, pak, neki dan izbornika podsjetili na Marija Stanića, nakon što je odigrao vrlo dojmljivih zadnjih 20 minuta za svoj Chelsae protiv prvaka Arsenala (11). Belgijanci se, pak, čude zašto malotko obraća pažnju na brzonogog Ivicu Mornara, drugi upozoravaju na Ivana Leku standardnog u Malagi u ulozi graditelja itd.
Nogomet se igra i dalje od Austrije
Uglavnom, gospodinu Otti preporučuje se ponešto širi horizont od onog najbližeg, u susjednoj Austriji, ili nešto daljoj Njemačkoj.
Ne samo zbog postojanja još nekih igrača vrijednih pozornosti, nego i zbog činjenice što nam silnom germanizacijom reprezentacija gubi svoj duh i šarm po kojemu je bila prepoznatljiva. A to je finta, dribling, drskost, trik, iskakanje iz šablonizirane predvidljive pravocrtnosti... Sve ono bez čega sport ovih prostora, dakle i nogomet, ne prolazi. Kao ni sve ostalo što želimo unificirati i podrediti globalizaciji.
