S jedne strane, to je točno – iako su u svojoj srži za krajnjeg korisnika to vrlo slična okruženja, MS Windows i Linux desktopi ipak jesu toliko različiti da migracija ne može proći bez određene edukacije. Ponekad i zaboravimo kako običan korisnik računala može biti zbunjen novim i drugačijim stvarima; naravno, informatičari koji više ili manje suvereno vladaju sa sve tri velike platforme (Linux, Windows, Macintosh) teško će razumjeti potrebe osobe koja o računalima zna relativno malo, pa joj promjena radne okoline, makar i minimalna, stvara nelagodu. U odnosu na to, promjena cijelog OS-a zaista je za krajnjeg korisnika vrlo velika stvar.
Migracija na slobodni softver zahtjevala bi reedukaciju korsnika, o tome nema sumnje. Ponovno educiranje, naravno, košta – i to je čvrsta točka za koju se drže protivnici prelaska državne uprave na slobodni softver: “bit će dodatnih troškova zbog edukacije”.
No, kad sa druge strane pročitate tekst poput onog koj je izašao u Globusu: “Državne škole za Word, Excel i strane jezike” a u kojem možete pročitati i zanimljivu, iako ne neočekivanu informaciju: država već godinama, kontirnuirano, svake godine izdvaja novce za edukaciju svojih djelatnika. Iz Globusovog se teksta, metodom palac-oko mogu dobiti i neke brojke: na sedmogodišnje školovanje 7777 (!) djelatnika država je utrošila jedan i pol milijun eura iz CARDS programa, za što su djelatnici naučili nešto o Wordu i Excelu i nešto stranih jezika.
Ovo je zapravo jeftina priča, jer palac-oko metoda daje troškove od samo 27.5€ godišnje po djelatniku.
Ali – koliki su zaista ukupni troškovi informatičke edukacije? Djelatnici u javnoj upravi educiraju se na različite načine – neki od njih odlaze u gore spomenuti Centar za stručno osposobljavanje i usavršavanje državnih službenika, neki odlaze u neku od brojnih informatičkih škola i školica, neki organiziraju in-house edukaciju, dok neki nabavljaju stručnu literaturu i pojedinačno šalju djelatnike na seminare, kako već ima novca u budžetu i koliko se njime može žonglirati. Manje financijski uhranjene jedinice čine kompromis sa djelatnicima, pa ako već ne mogu platiti edukaciju, odobravaju slobodne dane, a djelatnik si sam plaća edukaciju.
Poanta ove priče je što vjerojatno nitko u državi sa sigurnošću ne može tvrditi koliko se ukupno novca troši na informatičku edukaciju; ne postoji centralno mjesto edukacije na koje dolaze svi djelatnici, niti je zbrajanje proračunskih stavki svrstanih pod edukaciju pouzdan pokazatelj – upravo zbog žongliranja proračunskim sredstvima.
Država, dakle, svake godine izdvaja nezanemarivu količinu novca na informatičku edukaciju djelatnika. Ti su troškovi manji u “tihim” godinama, kada nema značajnijih promjena na tržištu softvera, a veći u onim godinama kada država odluči nabaviti noviji softver.
Dobar primjer je migracija sa Windowsa XP na Windows 7, a upravo izvrstan primjer je migracija sa MS Office 2003 na MS Office 2007.
Razlika između Windowsa XP i sedmice poprilična je. Grafičko sučelje sedmice ostavlja netaknutim tek osnove rada u grafičkom sučelju – način manipuliranja prozorima i programima i tipkovničke kratice (što je također bolna tema – provjerite koliko državnih službenika zna koristiti kratice na tipkovnici!), dok je utroba poprilično izmješana. Prelazak na nove Windowse čini se lakim samo dok koristite one najosnovnije stvari – već prva potraga za stvarima iz starog Control Panela uvjerit će vas da je edukacija korisnika nužna.
Po količini promjena, usudio bih se ustvrditi kako je migracija sa XP-a na sedmicu ne bitno jednostavnija od migracije sa XP-a na Linux računalo sa Gnome ili KDE sučeljem. Osnove se pohvataju za desetak minuta, ali kompliciranije stvari valja naučiti iznova.
Prelaskom sa Windowsa XP na Windowse 7, dakle, neizbježno je nešto novca potrošiti i na edukaciju korisnika.
Još bolji primjer je prelazak sa “starog” na “novi” MS Office – kako sad svi znamo, Microsoft je odlučio drastično (ali zaista drastično) promjeniti grafičko sučelje svog uredskog paketa. Novo sučelje ima tek minimalne sličnosti sa starim, ne računamo li u to neke stare stvari, poput tipkovničkih kratica.
I tu dolazimo do velikog problema državne uprave: kako tek manjina djelatnika koristi (ili uopće zna za) tipkovničke kratice, uvođenje novog Office paketa rezultiralo je općom zbunjenošću i nesnalaženjem. U tome je svakako krivica i samog sustava edukacije djelatnika koji faktički nije inzistirao na učenju tipkovničkih kratica (što, opet, ovisi od e-škole do e-škole i od e-predavača do e-predavača) jer se raspored kratica nije (sa izuzetkom Outlooka) značajno promjenio između te dvije verzije.
No, čak i kada bi svi djelatnici napamet znali dvadeset najvažnijih kratica, edukacija bi i dalje bila neophodna zbog drastičnih promjena u korisničkom sučelju. Stari i novi Office zaista izgledaju kao dva posve različita proizvoda dvije različite tvrtke. Prelazak sa novog na stari proizvod izazivao je serijsku zbunjenost, uključujući u to i tzv. “power usere”. Naravno, nakon što je prošlo nešto vremena i nakon što je potrošeno nešto novca za edukaciju, djelatnici javne uprave veselo koriste novi Office i ponovo su produktivni.
Što bi se dogodilo da je država odlučila umjesto migracije na novi Office (koji je sa sobom donio i uobičajene probleme sa razmjenom dokumenata između novih i starih Office paketa) novce potrošiti na instalaciju OpenOffice paketa? Troškovi za edukaciju svakako bi bili manji, jer je OpenOffice izgledom i funkcionalnošću daleko sličniji MS Office 2003 nego Office 2007, a i famozne tipkovničke kratice moguće je prilagoditi tako da izgledaju gotovo identično Microsoftovim.
Je li prelazak na slobodni softver zaista opterećen neplaniranim troškovima edukacije? Nedvojbeno je kako jest opterećen troškovima edukacije, no ne možemo reći kako su oni neplanirani ili kako predstavljaju ekstra trošak. Država konstantno ulaže u edukaciju djelatnika, predviđenim i kontinuiranim ritmom. To je, dapače, nužno i u tome nema ničeg pogrešnog: korištenje računala sa sobom nosi cjeloživotno učenje na svim razinama; profesionalni informatičari moraju učiti mnogo i često, ali i obični korisnici moraju učiti. Puno manje i puno rjeđe, ali ne mogu zanemariti edukaciju.
Odreći se informatičke edukacije (u koju ne spadaju samo tipkovničke kratice, već i edukacija o novim tehnologijama, i što je još važnije o novim sigurnosnim opasnostima i kako ih držati pod kontrolom!) značilo bi stvoriti izvor dugoročnih problema.
Zato je edukacija nužna i ne bismo smjeli imati ništa protiv takvog načina trošenja proračunskog novca, iako bismo mogli i trebali zahtjevati da edukacija bude visoke kvalitete, ali i da djelatnici pokažu interes za učenjem (ako niste sreli djelatnika koji je šest puta išao na edukaciju za MS Word i još uvijek ga ne zna koristiti nećete shvatiti o čemu govorim).
No, to isto tako eliminira priču o skupom prelasku na slobodni softver. Činjenica je da država svake godine troši određenu, ne malu količinu novca za edukaciju. Za prelazak na slobodni softver, sad je valjda očito, nije potrebno ulagati vagone dodatnog novca za edukaciju – dovoljno je preusmjeriti postojeći budžet koji bi se ionako potrošio na edukaciju djelatnika za etablirana softverska rješenja i eventualno “podebljati” financijsku priču tamo gdje intelektualno-motivacijski faktor djelanika nije dovoljno visok. Ili faktor podići na neki drugi način – sjetimo se, imamo popriličan višak zaposlenih u javnoj upravi.
Prelazak na slobodni softver, dakle, ne bi predstavljao značajnije financijsko opterećenje, barem što se edukacije djelatnika tiče – jednostavno bi se novac namjenjen edukaciji za Microsoftove proizvode preusmjerio na edukaciju za OpenOffice (ili Linux desktop, ha?).
Dapače, prelazak na slobodni softver mogao bi smanjiti troškove edukacije: OpenOffice (ili sad LibreOffice) se ne mijenja tako drastično između verzija, isto tako i Linux desktop okruženja. S druge strane, digitalnih opasnosti je manje i potrebno je, sukladno tome, potrošiti i manje novca na edukaciju o virusima i drugim digitalnim beštijama.
Nije nimalo nezamislivo imati shemu po kojoj država uvodi standardizirano radno okružje bazirano na, primjera radi, Ubuntu LTS distribuciji i OpenOffice paketu, okružje koje se ne mora mijenjati godinama (sve dok traje podrška za LTS distribuciju), a kada se i mijenja, zamjenjuje se novijom, jednako slobodnom i jednako besplatnom verzijom. Nema plaćanja licenci, nema “pretplate” na najnovije i najsjajnije proizvode koji će u te tri godine možda izaći, a možda i neće. Koliko bi novca moglo uštedjeti takvo rješenje, što na uštedi glede softverskih licenci, a što glede edukacije korisnika? Što se sve može učiniti sa tri milijuna eura godišnje, koliko bi se uštedjelo prelaskom na slobodni softver? Koliko se djelatnika državne uprave može educirati za te novce? A koliko bi tek ostalo u šupljoj vreći zvanoj državni budžet...
P.S. Za ironičan kraj – kako je u državnoj upravi postalo moderno štedjeti, pa se režu budžeti za edukaciju (i čine i gore stvari), možemo li zaključiti da, uštede radi, djelatnici mogu i bez informatičkog obrazovanja? Načelno, mogu. Posljedice će ionako osjetiti tek sljedeća vladajuća garnitura. No, zašto stati na tome? Možda zaposlenim informatičarima edukacija nije uopće potrebna, ionako već znaju klikati mišem kad nekome pisač ne radi...
Možda bi i službeni vozači mogli biti osobe bez položenog vozačkog ispita? A i certifikati za električare su nepotreban trošak. Statički proračun zgrade? Trošak, nepotreban trošak, kažem vam!
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
