Jedna od ideja nove vlasti kojom žele uštedjeti nešto novca je i korištenje slobodnog softvera u tijelima državne uprave:
“ ...uvođenjem programa i softvera otvorenoga koda u državnu upravu za početak ondje gdje je moguće. Ovo je veliki i složen projekt koji će se raditi u segmentima s velikom pripremom. Cilj je u državnoj upravi uvesti besplatan softver, čime bi se osigurala neovisnost državne uprave o bilo kome, a time i potaknuo razvoj IT sektora koji bi sve to osiguravao i održavao.”
Ovaj plemenit plan (kojeg je, ipak to trebamo priznati, spominjala i stara vlast – iako ga nikad nije sprovela u djelo) zaista može dugoročno uštedjeti značajnu količinu sredstava, pa i oživjeti posrnulu domaću IT scenu. No, već u početku plan se – spotaknuo.
Naime – nije svejedno pričamo li o slobodnom softveru (na kojeg je i Vlada vjerojatno mislila) i softveru otvorenog koda. Dapače, i “besplatan softver” je još jedna kategorija za sebe. Tako program zapravo govori o tri različite kategorije softvera: slobodnom softveru, softveru otvorenog koda i besplatnom softveru.
Možda ćete reći kako cjepidlačim, ali surova istina je da ovako definiran plan zapravo jest nejasan i otvoren je za gotovo sve postojeće kategorije softvera, iako po tekstu možemo suditi kako Vlada razmišlja o korištenju slobodnog softvera.
U čemu je razlika?
Slobodan softver je onaj softver koji posjeduje poznate četiri slobode: slobodu pokretanja programa u bilo koje svrhe, slobodu proučavanja i mijenjanja programa, slobodu poboljšavanja programa, te slobodu distribucije programa.
Striktno govoreći, slobodni softver je onaj koji podliježe licencama odobrenim od strane OSI (www.osi.org) i FSF (www.fsf.org) – postoji cijeli niz različitih licenci (GNU GPL, MIT, Apache, Mozilla...) koje su međusobno sličnih uvjeta, ali samo licence koje FSF/OSI proglasi slobodnima to službeno i jesu.
Softver otvorenog koda nije nužno i slobodan softver. Softver otvorenog koda je jednostavno to: softver kojem možete pogledati izvorni kod. Razlika je ogromna: u slučaju softvera otvorenog koda vama kao korisniku ne mora biti garantirano niti jedno drugo pravo – vi smijete pogledati izvorni kod (cijeli ili samo dio), ali ništa više od toga. Ne možete ga mijenjati, ne možete ga poboljšavati, ne smijete ga dijeliti sa drugim ljudima, ne smijete ga koristiti kako god želite, i najzad – nitko ne kaže kako je taj softver besplatan.
Dobar primjer je Microsoftov svojedobni pokušaj pariranja slobodnom softveru kroz Shared Source licencu, koja je naizgled poput GNU GPL licence, ali je u stvarnosti daleko od toga. SS licenciranje obuhvaća široki spektar licenci, nekih koje su vrlo restriktivne pa dozvoljavaju uvid samo u specifičan dio koda bez ikakvog prava mijenjanja istoga, pa sve do licenci koje su i OSI i FSF proglasili “kosher” licencama. No, u najvećoj mjeri te licence ne prolaze danas uobičajenu definiciju slobodnog softvera, ali – što je iznimno bitno – taj softver jest softver otvorenog koda. Iz jednostavnog razloga: možete zaviriti u kod (ili u dio cjelokupnog koda).
Ako ste jaka država ili velika tvrtka, za vas je Windows OS softver otvorenog koda jer možete sklopiti ugovor sa Microsoftom i steći pravo uvida u izvorni kod njihovog OS-a. Naravno, složit ćete se sa mnom da to ipak ne znači kako je Windows OS dio velike obitelji slobodnog softvera.
Mogućnost uvida u kod ili dio koda ne čini taj softver automatski i slobodnim. I dalje postoji niz restrikcija koje su suprotive slobodnom softveru: nemogućnost izrade izmjena koda, nemogućnost dijeljenja softvera drugima, komercijalna licenca itd.
Najzad, besplatni softver, možda najveće kukavičje jaje u ovoj priči.
Besplatni softver postojao je od informatičkog stoljeća sedmog. Dapače, u određenim krugovima bio je to dominantan softver: netko je napravio nekakav program i dao ga u slobodnu distribuciju kolegama i prijateljima po školama i fakultetima. Omasovljenjem PC računala pojavio se i tamo taj specifičan modus operandi, pod nazivima “freeware” i “public domain software” (koji su ponešto različiti u svojim licencama).
Besplatan softver je samo to: besplatan. To znači da ga ne trebate platiti. No, to ne znači da možete dobiti izvorni kod, niti znači da možete raditi izmjene. Dapače, neki besplatan softver ne smijete niti dijeliti kolegama, jer autor zahtjeva da svatko upravo sa njegovog poslužitelja skine njegov program.
Kao korisnik besplatnog softvera vezani ste nekim obavezama. Često je jedna od obaveza i vaše obećanje da nikada nećete pokušati proučavati kako softver radi, da nećete raditi reverse-engineering i da softver nećete koristiti mimo namjene koju je autor softvera definirao.
Zašto sam spomenuo kako je besplatni softver kukavičje jaje?
Razlog je jednostavan: većina ljudi ne razlikuje slobodni softver od besplatnog softvera. Njima je najvažnija karakteristika softvera to da ga ne moraju platiti i više od toga ih zaista ne zanima. Debela većina ionako nikada neće zavirivati u izvorni kod programa, niti će ga mijenjati. “Daj besplatno, besplatno je meni dobro.”
Kakve se konkretne zamke kriju u nabavci besplatnog, a ne slobodnog softvera? Ponajprije, kao i u slučaju komercijalnog softvera, nabavkom besplatnog softvera često ste svoj izbor ograničili na mali broj (najčešće samo jednog) dobavljača i servisera. Ako besplatni softver radi jedna jedina tvrtka na svijetu, a vama treba tehnička podrška, možete li raspisati javni natječaj? Možete, ali ćete na kraju opet ovisiti o jednoj jedinoj tvrtci i njenim hirovima. Oni mogu ali ne moraju napraviti izmjene u softveru koje vama trebaju. Oni mogu ali ne moraju zakrpati sigurnosni propust koji je tisuće vaših računala učinio ranjivima. Oni mogu jednostavno ne davati podršku i reći vam “softver je takav kakav je, take it or leave it”, ili pak zahtjevati astronomsku naknadu za podršku.
Druga stvar, jednako opasna, jest mogućnost da nabavkom besplatnog softvera sebe ograničite na određeni proizvod koji koristi svoje interne standarde, umjesto da koristi otvorene standarde. Time se efektivno vežete na jednog dobavljača (što se javnoj upravi u Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama već dogodilo inzistiranjem na Micorosftovoj platformi) i njegove standarde, koje konkurentski programi možda mogu, a možda ne mogu pročitati.
Nije teško zaključiti kako je izjava u programu nove Vlade dosta nespretno složena: misleći na jednu kategoriju softvera, autori spominju čak dvije druge kategorije. To je nespretno i otvara vrata različitim interpretacijama. Valja stoga znati: slobodni softver je slobodni softver. Softver otvorenog koda je softver otvorenog koda. Besplatan softver je besplatan softver. Iako se nekim svojim atributima te tri kategorije isprepliću, uistinu je riječ o tri različite vrste softvera, samim time i različitim financijskim opcijama ali i pravnim tumačenjima! Za početak bismo trebali u glavi posložiti što želimo. Pretpostavljam, barem je tako do sad bilo, da Vlada u ovom programu misli upravo na slobodni softver.
Onda to tako treba i reći: mi želimo slobodni softver. Ne besplatan softver, ne softver otvorenog koda. Mi želimo slobodni softver. Tako smo točno i preizno definirali što želimo i koji su nam afiniteti. I izbjegli buduće što slučajne a što namjerne zabune.
Kad smo već kod te teme, nisam sklon ukidanju SDU za e-Hrvatsku. Istina, funkcije će se preseliti u odgovarajuću kockicu u novom ustroju vlasti, ali savejedno ovo vidim kao korak unatrag. Informatizacija (države ali i društva) je vrlo važna stvar u modernoj slici svijeta, i de facto spuštanje ovlasti (time i političke moći da se nešto provede) sa samostalnog ureda na nivo odjela u kakvom ministarstvu znači i smanjivanje političke moći, oslabljivanje ekipe koja će na informatizaciji raditi; smanjivanje manevarskog prostora i financijske neovisnosti – ne može biti korak naprijed.
No, kad je već tome tako, što se može učiniti? Vlada je u pravu kada je napomenula kako je zamjena postojećeg IT sustava u državnoj upravi slobodnim softverom opsežan i nimalo trivijalan posao.
Da, valjat će raditi pametno i strateški. Ima tamo dobrih ideja, pa okupimo dobre ljude i pokušajmo napraviti dobar posao. Osobno, vjerujem kako je moguće odmah krenuti u optimizaciju mnogih stvari po državnoj upravi i tako odmah pokrenuti smanjivanje troškova – neovisno o slobodnom softveru. Ne bih to ovako olako ustvrdio da iza sebe nemam praktično iskustvo uštede od oko 125.000€ dok sam još bio zaposlen u Gradskom poglavarstvu grada Zagreba (i, pssst! - nismo koristili gotovo ništa slobodnog softvera pritom!).
Za kraj, vjerujem kako postoji jedna stvar koju valja učiniti odmah. Ona ne košta mnogo, ona je poprilično jednostavna, i za divno čudo (i nakon malo guranja) imamo i zakonski okvir unutar kojeg to možemo učiniti doslovce već sutra: odrediti da razmjena dokumentacije između tijela uprave, građana i tvrtki može biti (ili još bolje: treba biti) korištenjem otvorenih standarda. Za uvođenje te novosti imamo spremno baš sve: LibreOffice je slobodni softver koji radi na sve tri velike platforme (Windows, Linux, Macintosh – uskoro i Android i iOS), a ODF je već priznati nacionalni standard.
Umjesto da uprava prisiljava građane i tvrtke koji žele sa njom komunicirati da kupuju MS Office (a ne želim niti započinjati priču o problemima razmjene dokumenata između različitih verzija tog paketa!), država se treba prilagoditi i jasno poručiti da je ne samo moguće, već i poželjno koristiti otvorene standarde (ODF datoteke) u komunikaciji sa njom. Na taj način država više neće prisiljavati druge na kupnju MS Office paketa, već će to postati opcija. Prvi, i vjerujem vrlo dobar i vrlo efektan potez nove vlasti mogao bi biti sređivanje sustava na takav način da građanima i tvrtkama bude posve svejedno hoće li koristiti MS Office ili LibreOffice. Time će se izbjeći nepotrebno financijsko opterećenje sve tri strane, a državnu upravu će na izvrstan način pripremiti za kasniju moguću migraciju na još više slobodnog softvera.
