Je li Radovan Ortynski, kandidat za državnog odvjetnika, sudjelovao u gušenju studentskih demonstracija 1971. godine i može li uopće biti na tako visokoj dužnosti, nakon što su ovih dana Ivan Zvonimir Čičak i Krunislav Olujić pokazali njegovo, navodno, drugo lice? Nedvojbeno, pred raspravu na Odboru Zastupničkoga doma za pravosuđe otvorila se u Hrvatskoj još jedna afera koja će puniti novinske stupce, televizijske priloge i, dakako, svađati političare, ne samo oporbene s onima na vlasti već i one unutar vladajuće koalicije.
Javnost će, po tko zna koji put, biti zbunjena kontradiktornim informacijama, ne znajući tko je u pravu, a tko nije, ostajući bez jasnoga stava protiv ili za izbor Ortynskoga. No, slučaj Ortynski aktualizira i dodatno pitanje koje već desetak godina visi nad Hrvatskom, a od kojega svi bježe kao vrag od tamjana - pitanje lustracije.
Dok je u nekim drugim zemljama tranzicije - od Češke do istočne Njemačke zakonski utvrđeno za koje dužnosti ostaju vrata zatvorena onima koji su radili za ovu ili onu službu, koji su djelatno bili uključeni u sprečavanje razvoja demokracije kao i neku drugu djelatnost koja ograničava prava čovjeka, u Hrvatskoj takav propis nije zaživio. Razloga za to ima više, ali neprijeporno najveći je razlog rat i službeno proklamirana politika pomirbe. Nedvojbeno, Hrvatska je devedesetih godina bila u specifičnom položaju u odnosu na ostale zemlje tranzicije i teško bi dobila rat da se u nj krenulo lustracijom umjesto jedinstvom svih građana.
No, s vremena na vrijeme pokazuje se i druga strana takve odluke. Upravo zbog toga što u Hrvatskoj nije bilo lustracije, otvaraju se dvojbe oko pojedinaca koji trebaju zauzeti neku od visokih državnih dužnosti. Među takve situacije pripada i slučaj Ortynski koji aktualizira ili mogući "ispravak" takve odluke ili pak opredjeljenje da sve "prekriju ružmarin, snjegovi i šaš", odnosno da sve padne u zaborav.
Teško je, naime, vjerovati da bi se deset godina poslije pada komunizma u Hrvatskoj moglo krenuti sa zakonskim tekstom koji bi eventualno zabranio obavljanje visokih državnih dužnosti onima koji su se po pitanju demokracije i ljudskih prava ogriješili tijekom pedesetak godina bivše vlasti. Međutim, i ovaj najnoviji slučaj i neki raniji govore da je i u Hrvatskoj, uza sve "pomirenje", čini se, nužna "tiha" lustracija. Riječ je o tome da bi svi oni, koji bi trebali sjesti na dužnosničku stolicu, morali biti "čisti i bez mrlja". To, drugim riječima, znači da bi se već tijekom predlaganja pojedinca trebalo znati o njegovoj prošlosti puno više, nego što to govori službena biografija, kako ne bi bilo iznenađenja. To nikako ne znači da i takvi pojedinci ne bi mogli raditi, čak i u državnim tijelima, ali nedostižna bi im ostala dužnosnička mjesta.
Dakako, pritom valja sačuvati hladnu glavu i nikako ne spočitavati kandidatima ono što se u nekoliko navrata pokušavalo - isticanje obiteljskog nasljeđa. Svatko mora snositi odgovornost kako za svoja dobra, tako iza svoja loša djela, i tek kad svi koji žele visoku dužnost, shvate da je to primarni uvjet, mogu biti i kandidati za nju. Hrvatska će u tom slučaj biti manje zemlja afera, a više zemlja konstruktivnog rada.
