Šofer kojeg je i Mesić volio

Kad je u proljeće 2007. godine odlučio prodati svoj Dukat francuskom Lactalisu za više od dvije milijarde kuna (280 milijuna eura) Luka Rajić je otišao na Pantovčak i o tome je prvo izvijestio predsjednika Stjepana Mesića. Ured predsjednika o tome je susretu uredno obavijestio javnost, a predsjednik Mesić danima je nakon toga smirivao narod tvrdnjama da će Rajić novac investirati u Hrvatsku i da mu je obećao da nijednu kunu neće iznijeti iz države.

Dvije i pol godine kasnije Luka Rajić doista je s dijelom novca dobivenog od prodaje Dukata započeo novi posao u Hrvatskoj u farmaceutskoj industriji i o tome je, opet, prvo izvijestio predsjednika Mesića. Nakon dvije godine šutnje oglasio se Rajić ponosno ističući kako je ispunio obećanje dano Mesiću.

– Ponosan sam što imam priliku nastaviti tamo odakle sam krenuo, u Hrvatskoj, poručio je Rajić. Pritisnuta recesijom javnost je u međuvremenu Rajića zaboravila, a nitko se više ne bavi ni time kako je »krenuo« iako smo od pravog odgovora na to pitanje jednako daleko kao i prije petnaest godina na početku Rajićeva puta. Kako od šofera postati milijarder i svoje ulaganje uvećati 56 puta i pri tome ne uhvatiti nijednu mrlju koje su se kao čičak lijepile na sve hrvatske tajkune, taj će Rajićev recept vjerojatno još dugo ostati tajna. Ali jednako toliko, ako ne i više, golica i činjenica da se predsjednik Mesić baš nikada nije bavio Rajićevim uspjehom. Mesića taj uspon nije zanimao unatoč tome što su se u Rajićevoj priči o uspjehu poklopili baš svi mitski elementi koje predsjednik voli imati u priči kad analizira nečije bogaćenje preko noći u vrijeme dok je zemlja bila u ratu.

Luka Rajić je osvojio Dukat u kojem je bio vozač kamiona, a to kako šoferi postaju tajkuni u skupim odijelima predsjednik najviše voli propitivati što je pokazao i slučaj Vladimira Zagorca. Ovdje je, međutim, institucijama prepustio da otkriju kako je Rajić uspio. Institucije se pak Rajićem nikada, ali baš nikada nisu bavile.

Dobri hrvatski tajkun

No, nije Rajić samo kod Mesića bio u milosti. Nakon početnog interesa za čovjeka koji je preko noći osvojio najveću mljekarsku industriju u zemlji, Rajića su blagonaklono počeli gledati i mediji, pa i javnost. Nije bitno kako se obogatio, važno je da razvija tvrtku i zapošljava radnike, time se godinama stavljala točka na raspravu o Rajiću koji je uvršten u kategoriju dobrih hrvatskih tajkuna, što god to značilo. Mediji su se više bavili njegovim vjenčanjem sa sada već bivšom suprugom, rođenjem njihove djece i uređenjem stanova i vila do sitnih detalja kao da je riječ o hrvatskom plemstvu. Iako je malo istupao u javnosti do naslovnica su se ipak probijale priče o porscheu ukrašenom velikom mašnom koji je darovao budućoj supruzi nakon što je stekla diplomu na Ekonomskom fakultetu ili slike s tek rođenom djecom, a brojili su se i milijuni eura izdvojeni za vilu Okrugljak, stanove u Ženevi i samom centru u Zagrebu, te kuriju u Samoboru. Čak se i Rajićev razvod, koji se ocjenjivalo iznimno civiliziranim, analizirao više nego način na koji je preuzeo Dukat. Javnost je likovala kad je kupio tvornicu čokolade u Švicarskoj kao da je svaki Hrvat postao vlasnikom neke industrije na Zapadu. Rajić je tako promoviran u pripadnika visokog hrvatskog društva i jednog od »dobrih tajkuna«. Prije toga bio je »kralj mlijeka«.

Maturant sa 60.000 DEM

Kad se 1964. godine rodio u Konjicu teško je bilo pretpostaviti da će zaraditi sve te neslužbene titule, a nije na to ukazivalo ni djetinjstvo u kvartu Mala Bosna u zagrebačkim Sesvetama. Ne baš bogati roditelji uz njega su imali još šestero djece. Nakon jedne godine provedene u Policijskoj školi prebacuje se u srednjoškolski centar Nikola Tesla i tu, kako je sam otkrio u jednom od rijetkih intervjua spoznaje svoje poduzetničke sposobnosti. Naime, još kao srednjoškolac Rajić je kupovao voće na veletržnici i prodavao ga na Dolcu. Prije mature imao je već sedam štandova i zapošljavao je prve radnike – kolege iz škole. Tvrdio je da je već 1984. godine na kraju srednje škole zaradio prvih 60 tisuća maraka. Još uvijek nedovoljno za kupnju Dukata u kojem se zaposlio godinu dana kasnije. No, valjda se u tih deset godina krije i tajna deset milijuna njemačkih maraka koliko je koštao Dukat. Uz »šoferaj« u Dukatu, Rajić je prodavao i robu široke potrošnje, a posebno je ponosan bio na to kako je tržište opskrbljivao desecima tona cementa u vrijeme kad je vladala nestašica građevnog materijala. Priča naravno ne bi bila potpuna bez kafića u Sesvetama. Nakon prvih poduzetničkih pogodaka, kao da je ispao iz kakvog američkog filma o uspjehu, Rajić je krajem osamdesetih osnovao prijevozničku tvrtku koja dobiva poslove od Dukata. Jednako kao i njegova druga tvrtka Lura preko koje je za Dukat uvozio sireve iz Čehoslovačke, jer, eto, nitko prije njega nije uočio poslovni potencijal koji donose razlike u cijenama u Čehoslovačkoj i Jugoslaviji.

Vozio dinare u BiH?

Nakon toga valjda je bilo logično da preuzme i Dukat. Međutim, nasuprot te njegove priče postoji i tumačenje po kojem je Rajić kupio Dukat novcem koji je zaradio prevozeći jugoslovenske dinare, povučene iz optjecaja u Hrvatskoj, u BiH gdje ih je mijenjao za devize. No, u obje verzije Rajić se nikada neće, ako se uopće na to obazire, riješiti tereta da je on bio samo fasada za prave vlasnike Dukata. Da je tako bogat plijen, bez jakog pokrovitelja ili više njih, pao u ruke tridesetogodišnjaka doista je i danas teško povjerovati.

Spekulacija o pravim vlasnicima iz sjene obnovljena je i 2007.godine kad je Rajić prodao Dukat. U poslovnim kuloarima čule su se glasine kako su »pravi vlasnici« konačno odlučili unovčiti svoju imovinu. Takva je razmišljanja pojačavala i činjenica da Rajić, unatoč obećanju tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu nije ni pokušao razgovarati o tome da Dukat proda domaćem konzorciju. Doduše, Sanaderovo razočaranje nije dugo trajalo, a Rajić je razbjesnio jedino Ivicu Todorića čiji je Agrokor zaprijetio da će s Konzumovih polica maknuti sve Dukatove proizvode, jer Lactalis i prije nego je postao vlasnik Dukata o tome nije obavijestio najveći maloprodajni lanac u zemlji, a Rajiću su zamjerali što je iznevjerio obećanje dano Vladi. Todorićeva ljutnja tumačila se njegovom željom da u hrvatskom konzorciju preuzme Dukat ali i kao priprema terena za bolji rabat kod novih vlasnika. Teško je biti siguran da je jedno ili drugo točno jer Todorić i Rajić ni desetljeće prije toga nisu bili u idiličnim odnosima. Prvi dogovor o prodaji Dukatovih proizvoda u Konzumu postignut je tek kad se Rajić povukao iz pregovora. Iako su razlozi najvjerojatnije oni najjednostavniji – zarada, u poslovnim i političkim krugovima se kao legenda prepričava događaj iz devedesetih kad je Rajić Todorića pred tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom optužio za nelikvidnost u državi, odnosno neredovito plaćanje.

Povratak domoljuba

Na Todorićevu ljutnju Rajić se 2007. nije obazirao nego se preselio u Ženevu, a odlazak iz Hrvatske mnogi su tumačili navodnom otmicom djeteta koju je riješio u tišini i bez policije. Nakon dvije i pol godine vraća se u Hrvatsku proizvoditi lijekove, na što ga je kako kaže »osim domoljublja potaknuo i poslovni instinkt«.

Poslovni instinkt ili dobri savjetnici doveli su do toga da Dukat proda samo godinu dana prije krize, kad je za njega uspio najviše dobiti. Nakon svega ne treba sumnjati ni u to da će ga u Hrvatskoj uskoro doživljavati i kao ideal domoljuba.