Space shuttle u ozbiljnom kvaru

LONDON - Lapsus Vlatka Markovića o “sljedećem gostovanju na Wimbledonu”, izrečen uoči utakmice u Minsku, od četvrtka je dopušteno tumačiti i kao malo proročanstvo. Predsjednik HNS-a se, naime, za London spremao poput kvalifikanta kojem je ždrijeb dodijelio Federera. U paničnom strahu od 6-0 poraza.

Ako stvari sagledamo iz kuta vječnih optimista iz Rusanove, onda pet primljenih golova na Wembleyju ipak nema proporcije antičke tragedije. Poraz peče, ali objektivno smo u igri s većim izgledima za doigravanje od neuvjerljive Ukrajine. Očekivanja da će Hrvatska još jednom u nepune dvije godine protutnjati hramom nogometa bila su realna koliko i mogućnost da se rekreativac u japankama popne na Mt. Everest. Povrijeđeni engleski ponos, plus megamomčad, plus Capello koji dodirom Mide pozlati sve što dodirne, taj ubojiti koktel trenutačno je “too much” za hrvatsku reprezentaciju. Do takve je spoznaje stigao i Slaven Bilić, priznavši nakon utakmice da protiv fantastične engleske momčadi ne bismo imali šanse sve i da smo istrčali u idealnom sastavu, a kamoli ovako izmasakrirani ozljedama i kartonima.

S tom se ocjenom nije teško složiti, Engleska je uz Brazil i Nizozemsku vjerojatno vodeći kandidat za naslov svjetskog prvaka. Timesov kolumnist Patrick Barclay napisat će u četvrtak kako se nikada u kladionici nije osjećao tako bezbrižno kao kada je uložio novac na 9-1 okladu da će Capellova “tri lava” biti okrunjena novim vladarima svjetskog nogometa sljedeće godine. Klasa Lamparda, Gerrarda i Rooneyja ipak nije jedini razlog za londonski potop, kao što ni izostanak Modrićeva nogometnog genija ne može biti alibi za odsutnost svakog smisla u igri.

Godinu dana nakon Eura hrvatska reprezentacija nalazi se u stanju slobodnog pada, to je također dio istine o “vatrenima”. Može se tu istinu zakamuflirati podatkom da držimo deveto mjesto na Fifinoj ljestvici, ali tim manevrom nećemo previše profitirati. Osim toga, ni sami igrači ne žele mazati navijačima oči i upozoravaju da smo nakon Eura putem posijali “ono nešto” zbog čega su pred Hrvatskom donedavno kapitulirale najbolje europske momčadi poput Engleske ili Njemačke. Natuknuo je nešto o tome Darijo Srna poslije utakmice potvrdivši da momčad izlazi na teren “s grčem u želucu” i da je izgubila mentalitet koji ju je krasio. Jutro poslije na Heathrowu smo se sudarili s Josipom Šimunićem i dobili sličnu dijagnozu.

- Nakon Eura smo odigrali jednu i pol pravu utakmicu, pobjeda u Minsku i onaj remi u Harkivu. Teško mi je detektirati zašto je tako - ocjenjuje jedan od ključnih igrača ove momčadi.

Šimunić odbacuje mogućnost da momčad plaća danak samo zato što je desetkovana ozljedama i kartonima.

- Modrić i Ćorluka su sjajni nogometaši, ali i ostali dečki su reprezentativci i posjeduju kvalitetu. Ne ulazi se u nacionalnu momčad samo tako...

Decidiranog odgovora zašto učestalo prolazimo kroz turbulencije zasad nema. Slabije igre definitivno su posljedica slabije forme nekolicine igrača, ali iz neprozirnih igračkih izjava/hijeroglifa neki će iščitati i pomanjkanje “kemije” u svlačionici, pa i neshvatljive Bilićeve eksperimente. Krojeći taktiku za Englesku, ekvivalent za nogometni planetarij, izbornik je zaključao treninge kao da se iza zatvorenih vrata približio formuli za nuklearnu bombu. Eksperimentirao je, ispitivao i mjerkao te izabrao krajnje rizičnu i neprirodnu momčad koja je izgubila utakmicu već u 17. minuti.

Da parafraziramo samog Bilića. Voditi hrvatsku reprezentaciju jednako je teško i odgovorno kao i voziti space shuttle. Bilić je na Wembleyju bio daleko od obučenog astronauta.