Spašavaju li žene festival?

CANNES (Od Vjesnikove posebne izvjestiteljice) – Imaju li žene dušu? – pitanje je besmisleno ukoliko nas nije zabrinulo pomanjkanje imaginacije većine filmskih autora, koji su donedavno gotovo namjerno ignorirali ženska bića u filmovima dajući im minorne epizode unutar machoidnog muškog svijeta.

No, sudeći po ovogodišnjem canneskom programu filmova u konkurenciji za nagrade čini se da se i autorima promijenila inspiracija pa većina redatelja tzv. umjetničkog, intelektualnog prosedea poseže za ženskim temama kojima će sasvim sigurno festival biti obilježen. Već od samog žirija koji je ravnopravno podijeljen na pet muških i pet ženskih članova, što se doista rijetko događa, jasno je da se nešto mijenja nabolje kada su žene u pitanju.

Sam festival otvorila je ruska priča (film »Sibirski brijač») u kojoj dominira žena što vodi glavnu riječ, bez obzira koliko oko nje bilo muškaraca u toj povijesnoj ljubavnoj intrigi. Uslijedio je francuski film »Pola X« nadobudnog Leosa Caraxa koji je u svom uobičajenom stilu pretjerivanja pokušao u suvremeni život ubaciti roman Hermana Melvillea s kraja 19. stoljeća, pretvarajući ga u neuvjerljivu priču o mladom piscu kultnog romana što provodi život u ispraznim lutanjima između bogate majke i razmažene žene – sve dok ne sretne siromašnu, zagonetnu ženu ruskog naglaska koja tvrdi da je njegova sestra. Iako u prvom redu posvećen likovima triju žena, koje manipuliraju svaka na svoj način glavnim muškim likom, film je prepun ekshibicionizma i neuvjerljivosti. Time je promašena prava šansa za žensku ekspresivnost koju je nudio Melvilleov roman.

Također zaigran, ali na vlastitu štetu, bio je izraelski redatelj Amos Gitai koji je u svom filmu »Kadosh« imao fantastičnu priliku oslikavanja minornog života žene unutar ortodoksne židovske zajednice u današnjem Jeruzalemu. Film se na trenutku doima gotovo dokumentaristički uvjerljivo, ali redatelj je, na žalost, više pažnje (i vremena) posvetio ritualima i etnografskim detaljima nego emocionalnoj strani, zanemarujući svoje ženske likove – žrtve u ime vizualne strane filma pa je tako izgubio poentu koja mu se sama nudila.

Za razliku od njega, Michael Wintterbottom ponovno je napravio vrlo dobar film pun osjećaja i gotovo dokumentarne uvjerljivosti. Ovaj put okrenut je svijetu žene unutar radničke klase. Njegov film »Wonderland« posvećen je autentičnom oslikavanju života radničke klase engleskog društva ponajprije likovima žena i njihovim problemima egzistencije, osamljenosti, bračnih i seksualnih nesporazuma, otuđenja i sitnih radosti, koje ponekad nalaze u svom svijetu predgrađa i borbe za preživljavanje. Krasan film u najboljoj tradiciji engleske škole Mikea Leiksa i Kena Loacha.

Pedro Almodovar superiorno je, pak, zavladao sredinom festivala svojim filmom »Todo sombre mi madre« kojim apsolutno dominiraju žene u svakom pogledu i na svaki način, bilo da se radi o majkama, očevima, prijateljicama, rođacima ili ljubavnicama. Po Almodovaru, kada su osjećaji u pitanju, sve je moguće, svaka vrsta odnosa i raznih zapleta pa i rješenja emotivnih (ne)sporazuma. Festival je s Winterbottomom i Almodovarom definitivno dobio moguće favorite za neke od nagrada.

Kada govorimo o ženskim temama, ne treba zapostaviti ni popratni program »ljubavnih filmova« u kojem su zadnjeg vikenda prikazani nezaboravni filmovi, kao što je »Lolita« Stanleya Kubricka ili »Doručak kod Tiffanyja« Blakea Edwardsa. Sve je u rukama žena, samo ako su dovoljno lukave, strpljive i, dakako, mudre da to shvate i realiziraju.