Studenti pokazuju razinu naraslog društvenog tlaka
Nedostatak razumjevanja problematike na strani vlasti je jasan – sama činjenica da su na onoj drugoj strani govori o neminovnosti razmimoilaženja u mišljenjima i stavovima sa studentskom (i profesorskom, barem načelno) stranom. Studentski bunt opisuje se kao površno, pomalo besciljno plahutanje studentarije koja bi u ovim teškim trenucima izvoljevala nešto što realno ne mogu dobiti.
Studenti, s druge strane, imaju posve jasne ciljeve i nit vodilju – besplatno obrazovanje. Jasne uzroke i jasne ciljeve, reklo bi se na prvi pogled. No, možda njihov bunt ima uzrok u puno dubljim, u samu srž društva utkanim problemima koji su iskoristili studente kao “sigurnosni ventil” - koji je proradio i pokazuje razinu naraslog društvenog tlaka.
Što im se nudi?
Nemiri nikad ne nastaju bez valjane potrebe. Budimo realni – studentarija, ma kako se ona neobuzdana i razuzdana činila, itekako razmišlja o svojoj budućnosti. Što im se nudi? Nudi im se zemlja u krizi, opterećena dugovima, opterećena pregaženim političkim opcijama, zamućena korupcijom i nepotizmom. Nudi im se burza. Prešutno, nudi im se odlazak iz zemlje, ako baš misle kako se “tamo negdje” živi bolje nego ovdje.
Sada i ovdje, ne nudi im se mnogo. Tek poneke gotovo kozmetičke povlastice maskiraju istinitu činjenicu da školovanje postaje na ovaj ili onaj način sve skuplje i skuplje. Ali – ni povećanje školarine nije uzrok problema, već se on krije dublje u samom društvu. Činjenica je da mi kao društvo – osiromašujemo. I najviše školarine zaista ne bi bile problem da roditelji studenata mogu te školarine platiti.
Bauk mizerne mirovine i puštanje korijenja na burzi rada
Studenti se zapravo ne bune zato što su školarine visoke, već zato što oni (ili češće, njihovi roditelji) ne mogu za njih zaraditi. Time bunt studenata prestaje biti sažet u okvir akademske zajednice i preljeva se na cestu. Odnosno, prelit će se na cestu. Nestrpljivi i energični studenti samo su prvi simptom duboke krize društva, ponajprije materijalne, ali svakako i etičke i vrijednosne. I mislim da su za sad poprilično pitomi, obzirom na breme koje ti protesti nose. Studenti se ne bune samo zbog svojih školarina, oni se bune i zbog svojih očeva i majki koji teško žive i ne mogu svojem djetetu priuštiti školarinu. A ta školarina, to je tek jedna od mnogih stvari koje si oni zajedno: otac, majka i potomak student – mogu sve manje i manje priuštiti. Pritom roditelje iz mračnog kuta plaši bauk mizerne mirovine, a njihovu djecu puštanje korijenja na burzi rada.
Tražeći besplatne studije, studenti ne traže olakšanje samo sebi, već i svojim roditeljima, posredno cijeloj naciji. Njihov je cilj opravdan, sredstva su im primjerena, želja plemenita a rezultat, budu li ga željeli ostvariti sporazumom s vlašću: nikakav. Vlast, naime, ne zna kako riješiti taj problem. Popuste li studentima, morat će popustiti sindikatima. Zatim umirovljenicima. I tako dalje. Zaista, pričamo o spojenim posudama.
Nedostatak znanja vidljiv svuda oko nas
Osvrnimo se malo i na pojam besplatnog školovanja. Znanje je vrhunski ekonomski pokretač 21. stoljeća. Uistinu, i dalje postoje i trebat će nam čeličane, tvornice, obrađena polja i šume, ali svima njima znanje daje veliku dodatnu vrijednost. Mogli bismo imati jednostavne talionice na mijeh, manufakture i cijelu državu pod nasadima pšenice ili kukuruza – bili bismo malo primitivna sredina, ali bismo funkcionirali. Turisti bi nas dolazili promatrati, a Amiši bi na nas bili ljubomorni. Da bismo proizveli vrhunski čelik, tvornički proizvod, ili imali fantastične prinose na poljima odmah pored naših zdravih, održivih šuma – ipak moramo imati vrhunske stručnjake da se o tome brinu. Osvrnite se oko sebe i primjetite – nedostatak znanja djeluje razorno na sve oko vas. Pukotina na zidu rezultat je neznanja arhitekta ili zidara, ulegnuće na cesti rezultat je neznanja inženjera, pokvarena namirnica u trgovini rezultat je neznanja prehrambenog tehničara, truli krumpiri rezultat su neznanja agronoma.
Svako neznanje košta. A to ćemo posebno osjetiti u ovoj krizi, kada gomila nesposobnih ali podobnih pokaže kako ne mogu učiniti ništa da zaustave propadanje, iako su zaposleni kako bi činili upravo to.
Znanje je spasonosan resurs - ne trošak
Zbog toga zemlja u krizi mora na znanje gledati kao na spasonosan resurs - ne trošak. Zaista, školovanje košta, ono nikad nije bilo, niti će ikad biti besplatno. Netko to treba platiti. No, mudra država shvatit će da ulaganjem u edukaciju u krizi djeluje proaktivno, sa malim dobicima primjetnim odmah (primjerice, educiranjem populacije kako štedjeti, kako reciklirati, kako sam stvoriti neku vrijednost) i velikim dobicima kroz desetljeće ili dva (što je vremenski period nekompatibilan sa četveroljetkama na kakve je navikao domaći zoon politikon). Besplatno obrazovanje blagoslov je države. To je dokaz građanima da imaju državu majku, a ne maćehu. Prebacivanjem školarine na studente/njihove roditelje vlast si oduzima svako pravo prigovarati mladima napuštanje zemlje po završetku školovanja. Student koji je sam platio svoje školovanje zaista ne treba osjećati nikakvu zahvalnost prema vlasti koja mu nije pomogla formirati svoje mjesto u društvu. A mlade ljude koji si nisu mogli priuštiti školovanje ona, istina, uglavnom zadržava unutar svojih granica, ali od njih teško može očekivati velika djela i međunarodna priznanja. U najboljem slučaju dobit će e-bauštelce, taman toliko osposobljene da mogu obavljati ne pretjerano složene poslove. I, na kraju, dogodit će se ono najgore – takvom politikom, doći ćemo u situaciju da moramo uvoziti visokokvalificirane osobe, jer mi nećemo znati obaviti posao. Domaći bistrići pobjeći će kapom bez obzira na bolje pašnjake, a mi ćemo se ljutiti jer oni, eto, nemaju osjećaj domoljublja i zahvalnosti za sve što im je domovina pružila.
Autor kolumne je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi.
Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
