Proizvodnja ljudi posve je moguća: Kakva će biti djeca budućnosti?
Iako su škotski znanstvenici naglašavali da njihov cilj nije nikako kloniranje homo sapiensa, nego stvaranje neograničenoga broja ovaca ili drugih životinja – genetičkih blizanaca roditelja koji su dali staničnu jezgru zametku, možemo se bojati da će neki samoljubivi, umišljeni čovjek zaželjeti svoju »sliku i priliku« i tražiti da ga se klonira. A da to kloniranje nije nemoguće, potvrđuje i nedavni pokus dvojice južnokorejskih znanstvenika koji su iz moralnih razloga namjerno prekinuli rast ljudskog zametka na osmostaničnoj razini. I mnogi drugi, pa i naši znanstvenici (Miroslav Radman: »Klonirati čovjeka nije nikakav problem, no to me ne zanima«, Jutarnji list 28. 11. 1998.) slažu se s tim da je proizvodnja ljudi posve moguća. Međutim, je li biološki i etički prihvatljiva?
Umu znanstvenika daleko je bio dulji put od jedne stanice do klonirane mrkve, nego li je onaj od kloniranja mrkve do kloniranja čovjeka. No, je li upotreba pojma »kloniranje« uopće ispravna, kad se radi o dvospolnim organizmima, kojima pripadaju sisavci, pa i najviši primat-čovjek? Ako je definicija kloniranja »ubrzana reprodukcija živih tvari od kojih je sazdana priroda«, onda je to i ubrzana proizvodnja jedne baze iz DNA ili RNA, čitave DNA ili RNA, čitavog gena, kromosoma, stanice, tkiva, organa ili nižih organizama, pod uvjetom da su nastali iz jednog jedinog svojevrsnog elementa. Ti istovrsni proizvodi čine klon. Prema navedenoj definiciji, niti ovčica Dolly, niti majmunčići iz Don Wolfova oregonskog laboratorija nisu pravi klonovi, nego jedinke nastale spojem jezgre uzete iz stanice jedne jedinke i jajne stanice druge jedinke iz koje je uklonjena jezgra.
Znači, Dolly je nastala spajanjem dijelova dviju stanica, transplantacijom jezgre (nukleusa) iz jedne u drugu »denukleiranu« stanicu, spojem (fuzijom) dijelova dviju stanica. To znači da jedinke odnosno viši organizmi, koji ovako vještački nastaju, a koji se u prirodi spolno množe i koji u reprodukciji trebaju dva roditelja (dvije stanice pri oplodnji), nisu i ne mogu zasad biti klonirani. Stoga je znanstveno krivo govoriti o »kloniranom« čovjeku. Ako će nastati ili ako je već nastao, onda je on proizvod transplantacije jezgre u drugu stanicu kojoj je uklonjena jezgra ili pak fuzije materijala dviju različitih stanica, jezgre jedne stanice i citoplazme druge, jajne stanice, uzetih često od dva različita organizma iste vrste.
Ne ulazeći u diskusiju o etičnosti postupka umjetnog stvaranja ljudskoga života, nego se samo suzdržavajući na nekim pratećim problemima, treba naglasiti da je, i kraj velikih dostignuća tehnologije, dosadašnje »kloniranje« životinja bilo vrlo teško, često neuspješno i skupo. Postotak uspješnosti kloniranja još je vrlo nizak. Za Dolly je trebalo deset godina i 277 pokusa da se dobije jedna zdrava jedinka. Iako je to vrijeme danas skraćeno (primjerice »kloniranja« krave) ipak se zna da je smrtnost među »kloniranim« plodovima (primjerice ovcama) deset puta viša prije rođenja, a triput viša nakon rođenja, nego u prirodno začetim jedinkama.
A što bi bilo s čovjekom? Koliko bi djece dr. Frankensteina bilo prije nego bi se rodilo jedno normalno, koliko bi ih bilo spontano pobačenih, koliko bi ih rano umrlo još ne znamo, no iskustvo sa životinjama nas čini opreznim. Uostalom, o razvoju dosad kloniranih životinja, koje još rastu, premalo se zna. Zna se da su one zapravo identični blizanci osobe od koje su primile jezgru (u kojoj je najveći dio nasljednog materijala), pa su joj fizički daleko sličnije nego li bi bile da su nastale prirodnim putem i da su u odnosu roditelj-dijete. Međutim, ne zna se prenose li se na klonirane jedinke i genetičke pogriješke koje se talože u tjelesnim stanicama tijekom života, a koje se najčešće isprave u zametnim stanicama zahvaljujući kompleksnim sustavima nastanka gamete. Gotovo ništa se ne zna ni o starenju »kloniranih« jedinki. Normalno, kako se stari, tako se mijenja »biološki sat«, smanjuje se broj stanica sposobnih za diobu. Taj biološki sat se nanovo slaže, zapravo vraća unatrag, odnosno obnavlja u zametnim stanicama – jajašcu i spermiju, pa stoga djeca svake nove generacije imaju pun životni vijek.
Međutim, još se ne zna je li starenje »kloniranih« reverzibilno, može li se stara stanica, odnosno njena jezgra uzeta od odrasle jedinke ne samo dediferencirati i postati omnipotentna (što se postiglo s jezgrama stare ovce uzetim za »kloniranje« Dolly), nego i opet pomladiti, odnosno, može li nasljedni materijal jezgre vratiti svoj biološki sat unatrag ili će život »kloniranoga« biti kraći za onoliko koliko je davalac jezgre već proživio. O »kloniranju« biparentnih organizama mnogo je više upita, nego li odgovora.
Tražeći opravdane razloge za kloniranje čovjeka, neki će znanstvenici navesti sterilitet ili infertilitet pojedinaca, želju za materinstvom neudane djevojke ili roditeljstvom homoseksualnih parova. Posebno će biti navedeni kao pozitivni razlozi »nadomjestak« tragično izgubljenog djeteta ili bliskog rođaka, brata primjerice. Međutim, uz čudnu ljudsku narav, nije isključeno da bi netko želio imati dijete iz nasljedne osnove Einsteina, Michela Jordana ili Merilyn Monroe.
No, ljudi zaboravljaju da je jedno fizički naslijediti znanstvenika, košarkaša ili ljepoticu, a sasvim je drugi problem nasljeđivanje osobnosti, koja je samo dijelom pod uplivom nasljeđa. Jer, a to je već i Shakespeare znao, čovjek nije proizvod samo prirode, odnosno nasljeđa, nego je on nastao međuigrom prirode i okoline (»nature versus nurture«). Koji će utjecaji nadvladati ovisi o mnogim, posebno vanjskim čimbenicima. Bi li Rubinstein postao veliki pijanist da uz talent nije imao i izvrsne učitelje? Uostalom, bi li dijete nastalo iz jezgre Einsteina željelo biti znanstvenik i u starosti izgledati i ponašati se kao Einstein? Pitamo se je li pošteno prema djetetu, koje se može razvijat živeći pod drugim okolnostima i sasvim drugačije od naših očekivanja, i je li pošteno tražiti od njega ono što bismo mi željeli pri njegom neprirodnom kreiranju?
Na kraju, upitajmo se zašto uopće umjetno stvarati čovjeka? Zar ljubav i želja za prokreacijom, za djetetom sa samo njegovom osobnošću nije vrjednija od kojekakvih kopija? Nije li u svijetu toliko napuštene djece, ne umire li dnevno od gladi toliko vrijednih ljudskih bića? Želimo li zbilja proizvodnju alfa, beta delta, gama ljudi? »Quo vadis, homo?«
