Ostaci civilnog autobusa na mostu kod Prištine u kojem je poginulo oko 60 osoba: Dio premorenih i napetih pilota NATO-a sve češće promašuje vojne i pogađa civilne ciljeve, što Miloševiću i te kako odgovara zbog daljnje ideološke mobilizacije i homogenizac
ZAGREB, 2. svibnja - Srbija u sedmi tjedan rata s NATO-om ulazi s nadom da će diplomatska inicijativa makar i nakratko zaustaviti strahovita bombardiranja, dok Sjedinjene Države i njihovi saveznici ne pokazuju namjeru da tek tako popuste Miloševićevim taktičkim varkama.
Naime, Milošević je pustio trojicu zarobljenih američkih vojnika ne zato što je pastor Jesse Jackson neki osobito vješt i uvjerljiv pregovarač, nego zato da se, uz odgovarajući propagandni učinak, posluži upravo Jacksonom kao tekličem koji će izravno komunicirati s Billom Clintonom (nosi mu Miloševićevo pismo s »novim mirovnim ponudama«).
Istodobno, Milošević računa da mu ide u prilog popuštanje koncentracije kod brojnih NATO-vih pilota (najviše američkih), koji su se u proteklom razdoblju izuzetno naprezali u borbenim misijama; oni obavljaju dnevno i po nekoliko borbenih zadataka (osobito kada se u zraku iz avio-cisterni popunjavaju gorivom bez vraćanja u matične baze).
Počelo se već događati da dio premorenih i napetih pilota sve češće promašuje vojne i pogađa civilne ciljeve. Miloševiću i te kako odgovara pogibija što većeg broja nedužnih civila. Srpske žrtve potrebne su mu zbog daljnje ideološke mobilizacije i homogenizacije. Ta Miloševićeva taktika svodi se na jednostavno manipuliranje emocijama: ljutnja naroda ne smije se pretvoriti u strah i apatiju, nego u snagu (»Ne mogu oni da pobiju sve Srbe« osnovni je i doslovce citirani motiv službene režimske propagande).
Američki piloti u želji da po svaku cijenu uspješno obave postavljene zadatke i vrate se u svoje zračne baze prazni, bez ubojnog tereta, počinju birati alternativne ciljeve (npr. mostove koji u planovima NATO-a nisu označeni ni kao primarne ni kao sekundarne mete; napuštene vojarne u neposrednoj blizini stambenih objekata; izvore električne energije koji nisu vezani uz vojsku i policiju i sl.).
Time raste rizik da civilne žrtve na srpskoj strani postanu opipljivije, a da srpski vojni stroj i dalje preživljava i funkcionira (iako s teškoćama). Jer, 100.000 srpskih vojnika i policajaca na Kosovu još uvijek ne pokazuje da posustaje. Etničko čišćenje doseglo je vrhunac, a začinjeno je, kako se čini, brojnim organiziranim ubojstvima Albanaca u cilju zastrašivanja.
U NATO-u ne smiju dopustiti da im se zračna kampanja pretvori u neuredan rat, bez obzira na to što službeni glasnogovornici NATO-a u posljednje vrijeme zvuče nategnuto optimistično kada u svom teškom činovničkom poslu pokušavaju tumačiti da sve ide »sjajno i po planu«.
NATO je u Srbiji prisiljen žvakati kiselu jabuku koju je žestoko zagrizao. Otpor i prkos Srba još uvijek ne prestaju, pogotovu ne brzinom koju su priželjkivali u Bruxellesu i Washingtonu. Tamo sada sve više uviđaju da su podcijenili Miloševićevu tvrdoglavost da se čvrsto drži vlasti makar i na potpuno »razvaljenoj i razrušenoj Srbiji«.
Oslanjanje na Vuka Draškovića pokazalo se potpunom besmislicom jer je on postao beznačajan čim je izbačen iz vlasti. S vojnog stajališta Srbi su u šest tjedana akcije NATO-a izgubili trećinu svoje vojne tehnike. Većinu naoružanja sklonili su u civilne objekte ili pohranili u duboka podzemna skloništa građena za opstanak i u uvjetima nuklearnog rata.
Zato je i razumljivo zbog čega Amerikanci počinju koristiti specijalne penetrirajuće bombe (teške 2,5 tone) čija je namjena probijanje tzv. »tvrdih meta« (armiranobetonskih zapovjednih bunkera, podzemnih nivoa srpske protuzračne obrane, komunikacijskih središta ukopanih u brda itd.).
Amerikance osobito zabrinjava činjenica što je do sada srpski protuzračni raketni sustav reagirao mlako ili je rijetko odlučno djelovao. Lako je odgonetnuti razlog: srpski tehničari i operatori ne usuđuju se uključivati svoje radare (povezani su s raketnim lanserima). Jer čim za 15 do 30 sekundi registriraju da ih obasjavaju srpski radari, američki i saveznički lovci bombarderi automatski ispaljuju vođene proturadarske rakete (jedna od njih nedavno je čak pogodila predgrađe Sofije jer je srpska posada koja opslužuje rakete zemlja-zrak na vrijeme isključila svoj radar; projektil tipa HARM promašio je osnovni cilj i odletio prema Bugarskoj). To znači da Srbi u takvim slučajevima reagiraju brže nego Iračani, pa mnogo češće i preživljavaju (zajedno s tehnikom) sučeljavanje s američkom tehnologijom za 21. stoljeće.
Ova igra mačke i miša ima sasvim praktične razloge jer Milošević, među ostalim, želi sačuvati što veći broj pokretljivih samovoznih sustava protuzračne obrane kako bi se suprotstavio bombarderskom zračnom kišobranu i protutenkovskim helikopterima ukoliko započne kopnena ofenziva NATO-a na Kosovu.
Što će NATO dalje poduzimati? Saveznički zrakoplovi i krstareći projektili nastavit će uništavati srpski televizijski i radio sustav, razarajući uz odašiljače i tehničke pogone također i nepogođene zgrade državne televizije, kao i opremu privatnih radio-televizijskih kuća preko kojih državna televizija pokušava emitirati svoj program. Izbacivanjem iz funkcija elektronskih medija u NATO-u se nadaju da će u značajnoj mjeri smanjiti mogućnosti režimske propagande koja će na taj način postupno gubiti utjecaj na javnost.
Paralelno s destrukcijom televizije saveznici će u trećoj fazi zračne kampanje nastaviti tući i po središtu Beograda i preostalim ključnim institucijama, ministarstvima i rezidencijama Miloševićeve vlasti. NATO želi pokazati da nema cilja koji nije u stanju pogoditi i da se nitko iz Miloševićeva tabora zapravo ne može sakriti, pogotovu ne u Beogradu.
Računica je Zapada jasna: bombardiranja trebaju postati nepodnošljiva ne samo za vojsku, policiju i civile nego za kompletnu Miloševićevu političku i privrednu elitu koja u trenu gubi tlo pod nogama - u prah i pepeo odlazi njihova imovina, država trpi goleme i dugoročne materijalne štete i sl. Time se žele isprovocirati promjene odnosno potaknuti stvaranje srpskoga oporbenog bloka u koji se mogu uključiti i nezadovoljni pripadnici Vojske Jugoslavije, pokolebani policajci i Miloševićevi politički konkurenti. Krajnji je cilj puč protiv Miloševića, dakle izvana dirigiran prevrat zbog promjene iznutra. Ista je taktika korištena bezuspješno i protiv Saddama Husseina. Irački je diktator i danas na vlasti, živ je i zdrav, a čitav Irak prošli je tjedan slavio njegov rođendan. Slobodan Milošević pak još je otpornija »aždaja«.
