Istočna Antarktika počela je naglo gubiti svoju ledenu masu od pet do 109 gigatona na godinu, pojačano od travnja 2002. do siječnja 2009., no te su se brojke počele uvećavati brže početkom 2006. godine, pa bi površine otopljenog leda zapravo mogle biti i veće, naglašava studija. Najprije je primijećeno pojačano topljenje u obalnim dijelovima antarktičkog prostora u području Wilkesa i Victorije. Prije toga prosječna je stopa topljenja leda bila oko četiri gigatona na godinu, a to predstavlja najveći rizik za predstojeće doba ne samo za lokalno stanovništvo, već i u globalnim okvirima, naglašavaju znanstvenici. Jer čak i najmanje podizanje razine mora značilo bi pogibelj za velik dio svijeta, poglavito za priobalje.
A globalno zatopljenje, koje je glavni razlog topljenja leda, glavna je tema i predstojeće UN-ove konferencije o klimi početkom prosinca u Kopenhagenu, u koji su uprte sve oči svijeta.
Znanstvenici koriste pojačano satelitsko nadgledanje stanja s ledenim površinama u posljednjih šest, sedam godina. Tako su preračunali da bi cijela antarktička regija mogla izgubiti do 267 gigatona leda na godinu. Led koji se topi na Grenladu i Antarktici dovest će i do puno dinamičnijeg dizanja razine mora.
Prije su znanstvenici UN-ova međudržavnog panela o klimatskim promjenama preračunali da se ta razina može kretati od 18 do 60 centimetara, dok se sada govori čak o jednom metru povećanja razine mora u ovom stoljeću, piše u izvješću ekološke organizacije Clean Air-Cool Planet.
Tako su i Nasine satelitske snimke pokazale puno točnije nego ikad prije kako se polarni led na Antarktici i Grenlandu topi puno brže nego što su znanstvenici ranije mislili, a klimatski stručnjaci te podatke nazivaju zlokobnim i zabrinjavajućima. Koristeći laser postavljen na satelitu u orbiti, koji precizno mjeri minijaturne promjene u debljini leda na glečerima i santama leda, britanski znanstvenici izračunali su kako se na zapadnoj obali Antarktike nekoliko ogromnih glečera smanjilo u razdoblju između 2003. i 2007. godine za oko 10 metara, što je za 50 posto više nego što su se smanjili u cijelom razdoblju između 1995. i 2003. godine. Na Grenlandu je pak radar na satelitu pokazao kako se 111 glečera smanjuje za oko jedan metar godišnje.
Topljenje plutajućeg leda još je jedan problem na polovima, no za znanstvenike i nije pretjerano zabrinjavajuća pojava jer nema velikog učinka na razinu mora, ali topljenje leda s glečera odnosno s velikih površina stoljetnog leda na obali ima za posljedicu značajno povećavanje razine svjetskih mora. Izvještaj naznačuje i kako se glečeri tope brže nego što ih snijeg može ponovno podebljati, poglavito zato što je globalno zagrijavanje postalo svjetski problem i manifestira se na svim razinama. Tim je više kopenhaški sastanak obilježen kao svojevrsna prekretnica u razumijevanju i potrebi drastičnih mjera smanjenja emisija stakleničkih plinova, koji bi trebao zamijeniti Protokol iz Kyota.
No, stručnjaci su izračunali kako će podizanje razine mora koštati čovječanstvo oko 28 trilijuna dolara. Toliki bi otprilike bili troškovi obnove koju bi morali podmiriti najveći svjetski gradovi ako se razina mora podigne samo za pola metra do 2050. godine. Naime, vrijednost infrastrukture tih gradova trenutačno iznosi tri trilijuna dolara. Povećanje potencijalnih gubitaka moglo bi biti rezultat sve veće urbanizacije te povećane izloženosti velike populacije katastrofičnim događajima, koji se događaju zbog povećanja razine mora i temperature, kažu stručnjaci.
Bilo koji od takvih događaja mogu prouzročiti devastirajuće socijalne, ekonomske i ekološke promjene među visoko urbanim populacijama, ne računajući pritom milijune siromašnih u priobalnim područjima Azije i Afrike.
Treba podsjetiti kako je oko 98 posto površine Antarktike stoljećima bilo pokriveno ledenim pokrovom prosječne debljine oko 2000 metara, najveća debljina je 4770 m, a količina leda se procjenjivala na oko 30 milijuna prostornih kilometara, što je bilo oko 90 posto ukupne količine leda na Zemlji. Led s kontinenta spuštao se prema moru kao ledenjak, tvoreći ledene police od kojih su se odlamali ledeni brjegovi koji su potom plutali okolnim morima.
Sve to što je tisućama godina predstavljalo klimatske i geografske osobine Južnog pola, vrlo uskoro postat će prošlost, kažu zabrinuti znanstvenici.
Kako je nekad bilo na Antarktici
Antarktika je najhladnije područje Zemlje gdje je do nedavno prosječna godišnja temperatura u unutrašnjosti kopna bila minus 55 stupnjeva Celzijevih. Prosječna mjesečna temperatura kretala se stoljećima ovisno o duljini dana, a u vrijeme polarne noći arktičke zime Sunce se uopće ne pojavljuje, dok za vrijeme arktičkoga ljeta sije 24 sata dnevno. Tako je u unutrašnjosti prosječna lipanjska temperatura bila stoljećima između minus 40 i minus 68 Celzijevih stupnjeva, a uz obalu oko minus 18 stupnjeva. Tijekom ljeta, u najtoplijem mjesecu siječnju, temperatura uz obalu penjala se na koji stupanj iznad nule. Zbog takvih temperatura postoji samo nekoliko antarktičkih jezera i samo jedna, i to povremena, rijeka Onyx river.
Antarktika je također područje s najmanje oborina, obično snijega, a ako se primijeni kao kriterij godišnjih količina oborina, tada se Antarktika može slobodno smatrati pustinjom, najvećom na Zemlji. Antarktika je i najvjetrovitiji od svih kontinenata na svijetu, nad kojim je visok atmosferski tlak pa prema obalama neprekidno pušu snažni vjetrovi. Tako se zna zabilježiti brzina vjetra od 327 kilometara na sat, a vjetrovi imaju velik utjecaj na okolna mora.
