Tajna smjene hrabrog policajca Vlade

PET
Rio de Kranpengen

Počelo je moje ovozemaljsko zdravstveno trapljenje u slavnom svjetskom lječilištu Rio de Krapenhagen (oliti Krapinske toplice). Kad već ne mogu povratiti dobar glas, koji sam odavno izgubio, mogu barem popraviti hod ovozemaljskim stranputicama. U 17 sati odlazim na misu, blagdan je Srca Isusovoga, ali i treći rođendan slavnog isusovca patera Luke Rađe. On se, naime, rodio prvo od majke, potom je rođen, kao kršćanin, u vodi krštenja, a treće rođenje mu je bilo prije pet godina kada je na današnji dan stradao u teškoj prometnoj nesreći (frontalni sudar) nakon čega je dugo bio u komi. Danas Luka sjedi u kolicima, ali već prilično dobro govori. Napisao je knjigu “Šalabahter za život” koju, kao i njega, mladi obožavaju te usprkos svim zdravstvenim nedaćama, Luka ima i svoju web stranicu na kojoj odgovara na pitanja, uglavnom mladih.

SUB
Bozanić u Jasenovcu

Kardinal Bozanić, nadbiskup zagrebački, najavio je pastoralni posjet u sklopu kojeg će posjetiti zloglasno stratište ustaškog režima Jasenovac. Pohodit će i komunistički koncentracijski logor Staru Gradišku, kojoj je direktno nadređeni od 1948. do 1966. godine bio Josip Manolić koji se u Globusu razmeće svojim krvavim djelima u poraću. Potom će nadbiskup otići u Petrinju, stradalu u Domovinskom ratu, gdje će u novoj crkvi koja je nikla na mjestu porušene župne crkve prilikom agresije na Hrvatsku, slaviti euharistiju zajedno s vjernicima i svećenstvom. Odmah su počeli komentari o tome kako su njemački biskupi i svećenici pohodili Auschwitz 1945. godine, što naravno nije točno, jer nije ni bilo moguće u uvjetima sovjetske okupacije Poljske. Ni naši biskupi i svećenici nisu to mogli učiniti i da su htjeli jer je novi komunistički režim veliki dio njih pobio, a mnoge na pravdi Boga pozatvarao, zajedno s nadbiskupom Stepincem. Što se tiče tvrdnji da Bozanić dolazi malo prekasno, ja mislim da tome nije tako. On, naime, ipak dolazi u Jasenovac. Bolje ikad nego nikad, jer Tito nikad nije bio u Jasenovcu. Zakasnio je sa stajališta povijesti. Amen.

NED
Mrkšićevo svjedočenje

Ne razumijem tko je mogao biti tako lud pa pozvati generala Mrkšića, osuđenog za ratne zločine, kao svjedoka Gotovinine obrane. Osnovna teza obrane bila je da su Srbi sami organizirali odlazak iz Krajine, no Mrkšić je rekao upravo obrnuto. Rekao je da su prvi počeli bježati tatini sinovi. Da bi to spriječio, on je predložio Vrhovnom obrambenom vijeću Republike Srpske Krajine, i to 30. srpnja 1995., da se izda uredba ad hoc vojnih sudova koji bi mogli izricati i smrtne kazne kako bi se spriječilo napuštanje teritorija pod njihovom kontrolom. U svom svjedočenju on je govorio i o općim ciljevima koje je Slobodan Milošević nametnuo u dogovoru s Franjom Tuđmanom. Mrkšić se prije dolaska u Knin sastao s Miloševićem koji mu je rekao da je on s Franjom sve dogovorio. Naredio mu je da stabilizira situaciju u Krajini i da je pripremi za pripajanje hrvatskoj državi, što se trebalo dogoditi u jesen te godine, dakle za nekoliko mjeseci. Osim toga, Mrkšić je naglasio da Srbi nisu namjeravali napustiti Krajinu nego da su se povlačili prema Srbu i unutrašnjosti teritorija koji su imali pod svojom kontrolom. Bili su zatečeni prodorom hrvatske vojske iz pravca Grahovo.

PON
Sisački odred Tome Erdödyja

Hrvatska je na današnji dan službeno slavila dan ustanka protiv fašizma. Istodobno, to je bio i dan napada Njemačke na svog dotadašnjeg sovjetskog saveznika. Moglo bi se reći i da je tog dana prekinuto “savezništvo” Pavelićeve NDH i Staljinove diktature. Naime, kvislinška NDH preko svojih je sponzora bila saveznica Sovjetskog Saveza. Ima indicija da je i Staljinov SSSR pripremao priznanje NDH. Mi, pak, malo tradicionalniji Rvati, koji znamo da nam povijest nije počela onog dana kad su se u sisačkim šumama - anticipirajući mig Moskve i Staljina osobno - našli berači vrganja (jer nije bilo kestena), slavili smo nešto drugo. Na drvenom barjaku pred mojom kućom stajala je hrvatska zastava, budući da je Hrvatski sabor današnji dan proglasio državnim blagdanom. No, moj je barjak stajao u spomen povijesne bitke hrvatske banske vojske pod zapovjedništvom hrvatskog bana Tome Bakača Erdödyja, koji je na današnji dan 1593. godine porazio osmanlijsku vojsku pod zapovjedništvom Gazi Deli Hasan-paše Pridojevića. U spomen na taj događaj na zagrebačkoj katedrali svaki dan u 14 sati zvoni malo zvono - cinkuš - i to već preko 400 godina, budući da je tada glasnik donio vijest o pobjedi. Matoš je u svojoj pjesmi “Pri Svetom kralju” podigao najvelebniji spomenik “hrabrom Tomi, Erded, Bakač Banu, heroju sisačkoga sloma /(koji) Sja ko onaj dan, na čiji grob u Katedralu, kad su teške noći, na Banov grob zna neka žena doći / S teškim križem cijele jedne nacije, / A kip joj veli: Majko, audiant reges:/ Regnum regno non praescribit leges,/ i dok je srca, bit će i Kroacije.” Zato na današni dan ističemo hrvatske trobojnice na svoje kuće. A svatko u svome srcu nek’ zna zašto vijori hrvatski stijeg.

UTO
Zakaj su otišli Febara

Vladimir Faber više nije ravnatelj hrvatske policije nego su ga otišli na višu dužnost državnog tajnika, što će reći sekretara. Riječ tajnik, oliti sekretar, označava osobu koja čuva tajne svojega šefa. Nekad su to bili moćnici, kraljevi, a danas su ministri, a gospona Fabera su otišli zato kaj nije znal čuvat tajne i kaj je, kak je primetil jedan od njegovih pretpostavlenih prijatela, sa simpatijom naravno, “imel jezik kak krava rep”. Mislim da ga više ne bu imel. Meni dragi Vlado Faber pritom nije pazio samo na jedan detalj koji je skupo koštao i Kolindu Grabar-Kitarović. Njegov rep (jezik) ošinuo je i nedodirljivog nam Ivu Sanadera. Takozvani Faberovi prijatelji, inače Sanaderovi supozitorijalci, pritom su dali svoje tumačenje Faberovih izjava, prikrivajući time da i oni slično misle i (ne) govore o Sanaderu. I to je cijela tajna smjene ovog vrsnog i hrabrog policajca o čijoj smjeni mediji špekuliraju danima. Što se tiče afere kamioni, istraga se nastavlja još intenzivnije i gospodin Rončević imat će uskoro šanse za solo pjevanje pred žirijem policijskog glazbenog konzervatorija. Ne bude li dovoljno uvjerljiv, mogao bi glazbeno napredovati i svirati klavir s metalnim narukvicama.

SRI
Komunistički humanitarci

Joža Manolić, dugogodišnji prvi pen(drek)olog koji je u prošlom broju Globusa opisivao kako su poslije Drugog svjetskog rata u okolici Bjelovara čistili teren od ostataka “bande” pa bi usput spalili i pokoju kuću i ubili i nešto civila, nastavlja u novom broju dalje. Onak usput, da se najde. Kao pravi komunistički humanitarci oni su zapravo zamjenjivali Caritas koji se kompromitirao vezom s ustaškim režimom. Drug Manolić dao je i svoje viđenje ‘71. Veli on, znanstvenik kakav je, sa završenom srednjom kožarskom školom, kako su ‘71. na sceni bile u Hrvatskoj dvije izrazite linije: jedna je bila reformska koju je vodila Partija, Savka i Tripalo, a druga diverzantska koju su vodili Čičak i Budiša, kao lideri studentskog bunta. Konačno je netko rekao pravu istinu o diverzantsko-banditsko-terorističkom karakteru studentskog pokreta. Sada znam tko je 1971. pisao naše optužnice. Na ovoj definiciji pozavidjeli bi mu i Baltić i Dragosavac i Jure Bilić i Milka Planinc. Ali i velikosrpski četnički meštri iz Beograda koji nisu imali Manolićeve skojevske hrabrosti. A nama je kompliment da smo rušili ovakav “hrvatsko-komunističko-reformski-kurs Partije” koji simboliziraju Manolić, Boljkovac, Mesić i Tuđman. Konačno od svih komunizama najgori je ovaj naš - hrvatski - jer nema dobrog komunizma. Svaki je podjednako loš i zločinački, diktatorski i neljudski. To se danas najbolje vidi iz revizionističkih nastupa Mesića, Manolića i Boljkovca u odnosu na zapadno viđenje komunizma. Svaka nam čast. Bili smo pravi “hrvatski diverzanti” za slobodu!

ČET
Obiteljski referendum

Na današnji dan, blagdan hrvatske nam države, okupila se obitelj u proširenom sastavu, zajedno s vanjskim i dopisnim članovima. Slavi se moj imendan, glavosijek svetog Ivana Krstitelja, kao i jedan rođendan, dragog nam Milančeka. Usput imamo i obiteljski referendum na kojem se odlučuje hoće li poglavar ove obitelji postati i poglavar države. Naime, u pravoj demokraciji prvo moraš imati podršku svoje obitelji. Tu sam “popušio” do kraja. Jedan, pridruženi član obitelji Čičak, iznio je ispravan leljinističko-marksistički stav da je jedini smisao politike borba za vlast. Moj vlastiti sin, suzdržao se od glasovanja, smatrajući da kad bih ja doista to htio, ne bih pitao nikoga. Ženski dio obitelji bio je protiv, izričito se protiveći svakom mojem političkom angažmanu. Jedva su progutale činjenicu da sam se ponovno angažirao u HHO-u. No, ovaj put bi iz podruma donijele vile, motike i kosu, najavljujući bitku do istrebljenja padne li mi bilo kakva politička ludost na pamet. Dosta je njima toga! To se zove matrijarhat, oliti referendum na hrvatski način. Moj kum Mijo Pavić, čas dopisni, čas pridruženi član obitelji, mudro je šutio jer “ne bi se štel mešat” u politiku.