Osam stotina terminala na petstotinjak konduktera, koliko ih ukupno ima u HŽ-u, malo je pretjerana brojka. Istina, svaka razumna tvrtka pretpostavljat će kako će se uređaji kvariti, gubiti, uništavati, i u startu će naručiti veći broj uređaja od broja djelatnika, jer će tako postići bolju cijenu. Tako je margina od 10% uređaja na skladištu posve razumna. HŽ-ova margina je 35%, što znači da na svaka dva uređaja još jedan čuči u spremištu. Odnosno, pretpostavlja se kako će svaki drugi kondukter razbiti, znatiželjno rastaviti, zaliti kavom ili pod kotače vlaka baciti svoj uređaj.
Postoji i drugačija priča
No, nažalost – implementacija priče ne uspjeva. Čini se kako je uprava odlučila nabaviti uređaje ne vodeći računa da nije dovoljno samo kupiti terminale, već iste treba pratiti i kvalitetna podrška – komunikacijska i softverska. Netko je, čini se, vjerovao kako kupnja terminala znači i rješenje svih problema. Netko je, čini se, kupovao nešto za što prethodno nije napravljena ozbiljna analiza.
I što sad? Navodno, u upotrebi je bilo tek stotinjak od osam stotina uređaja, u testnom periodu koji je završio prilično neslavno.
Propala investicija?
Možda.
I sam sam vjerovao pričama iz novina dok nisam popričao sa osobom koja je marginalno sudjelovala u projektu. Moj Informator X ispričao mi je drugačiju priču. Po njoj, projekt jest koštao povelike novce, ali oprema nabavljana u to vrijeme toliko je zaista i koštala.
No, puno zanimljivija priča je informacija kako je pilot projekt započet, dovršen i pokazao se funkcionalnim. Drugim riječima, projekt je prošao fazu testiranja i trebao je ući u fazu implementacije, i tek tad je stvar pukla. X također kaže i kako je projekt odrađen na ispravan način, korištenjem tadašnjih informatičkih stručnjaka iz samog HŽ-a, uz konzultiranje vanjskih tvrtki za dijelove projekta koji su za njih bili prekomplicirani. Takav angažman u praksi je često financijski i organizacijski najpovoljniji – korištenjem in-house stručnjaka štedi se novac i snaži se interna IT ekspertiza, a neuralgične točke rješavaju vanjske tvrtke koje već imaju iskustvo.
Napredna tehnologija HŽ-a zainteresirala i strance
I tako, nakon nešto nespretnosti u pilot projektu, povremeno krivo ispisane karte ili komičnog izbacivanja cijele role papira iz pisača, moj informator tvrdi kako je pilot projekt završio dobro. Izrađen je softver, uklonjene su greške, sređena je baza podataka, HŽ je osigurao GPRS vezu duž pruge, kondukteri su osposobljeni i karte su izdane. Dapače, kaže moj izvor, kupljena oprema bila je napredna u odnosu na vrijeme kada je nabavljena. Primjerice, uređaji imaju čitače kartica, pa je (uz izradu odgovarajućeg softvera) njima moguće obavljati i plaćanje karte kreditnim karticama, što bi bila itekako dobrodošla novost u domaćem putničkom prometu.
Priča ne staje tu, navodno su i British Railways bili zainteresirani za to rješenje HŽ-a, toliko da je i otkup tehnologije bio u igri. Zlatna koka, reći će svaki poduzetnički nastrojen informatičar. No, ne samo da do prodaje tehnologije nije došlo, već nije došlo ni do implementacije u matičnoj kući! Koliko je potencijalne zarade HŽ ovim izgubio, teško je izračunati.
Tako smo, eto, dobili dvije oprečne priče. Tek jedno se zna – kupljeno je osam stotina terminala. Po jednoj priči, oni skupljaju prašinu jer nitko nije znao što bi s njima, po drugoj priči oni skupljaju prašinu jer je netko itekako dobro znao što će s njima, ali stvar je pala u vodu na bojnom polju razuma.
Kome vjerovati, kad HŽ niti da mukne o toj stvari, kao da ih se taj novi skandal nimalo ne tiče?
Zašto bi netko htio stopirati implementaciju?
Kopajući po Internetu, pronašao sam, na Microsoftovim stranicama – case study o implementaciji ovog projekta. Očito napisan od strane nekog domaćeg autra koji je najvjerojatnije i sam sudjelovao u projektu, case study govori o prednostima i uštedama koje HŽ ostvaruje korištenjem ovog sustava. Možete ga pronaći ovdje, u Internet arhivi. Dokument, čini se, nije previše dugo boravio na Microsoftovim stranicama, vjerojatno zato što case study ipak nije prenio pravu sliku stvari. No, ne mislim tu na lažiranje podataka o tehnološkom rješenju, već na notornu činjenicu da HŽ nije implementirao nešto što se čini kao gotov, dovršen sustav, pa je vjerojatno izostanak konkretne implementacije uzrokovao povlačenje tog dokumenta.
Osobno, više vjerujem svom informatoru i mislim da HŽ u nekom trenutku jest dobio gotovo rješenje, koje je samo trebalo implementirati. Zašto se to nije dogodilo?
Nekoliko je (dobrih) razloga zašto bi netko htio stopirati implementaciju:
- precizno određivanje cijene karata i striktna evidencija: možemo očekivati sabotiranje “baze” kojoj se izbija mogućnost dodatne zarade na uobičajenu crkavicu;
- financijska kontrola i evidencija: sabotira srednji sloj kojem to remeti uobičajenu uredsku praksu
- statistička analiza: sabotiraju svi kojima analiza može pokvariti sitne dealove ili viši slojevi koje bi se moglo pozvati na odgovornost zbog neracionalne organizacije
- uvođenje reda i efikasnosti u dio poslovanja: sabotira svatko tko od postojećeg nereda i neefikasnosti može za sebe izvući korist
Političke igre, klanovska previranja, sapunanja daske...
Ispada, tako, da sabotirati ovaj projekt interesa imaju svi, od konduktera do najvišeg vrha HŽ-a. Oni niži ako zbog ničeg drugog, onda zbog uvođenja novosti u njihov godinama taložen način rada (“pa kud baš pred mirovinu, majku mu!”). Oni viši... može tu biti svašta. Političke igre, klanovska previranja, sapunanja daske, pa i najnevinije (no zato ne i manje opasno) nerazumjevanje tehnologije i neshvaćanje prednosti koje donosi informatizacija poslovnih procesa. Možda i nebitnost te sitne stavke u moru puno većih problema. Možda i “neće nitko primjetiti”. Nezainteresiranost, možda? U svakom slučaju, rezultat je sasvim konkretan gubitak novca, za kojeg bi netko ipak trebao odgovarati.
Zanimljivo je kako se HŽ ne očituje jačim glasom na napise po novinama. Imaju, vjerujem, za to dobar razlog: loše je kupiti skupu opremu za koju ne znaš što bi s njom, ali daleko je gore kupiti opremu, srediti i testirati sustav, pa ga napustiti u trenutku kad je još samo ostalo – implementirati ga.
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
