Odlučiti se na taj korak zapravno nije bilo teško – učili su je kako je njena vjera, jedina prava, jedina istinska, napadana od strane nevjernika koji je žele uništiti i koji će učiniti sve u tom cilju. Pa i njen život, njene patnje i nedaće, sve to nisu bili tek slučajni događaji; sve je to bilo zlo koje su joj namjenili nevjernici, zlo koje se dogodilo samo zato što postoje nevjernici i zlo koje će se eliminirati kad se eliminiraju nevjernici. Njen narod pati, jer je narod vjernika. Njena zemlja pati, jer je žele nevjernici. Nevjernici, izvor zla. Nema milosti prema njima, nema oprosta prema njima.
Sjedila je na rubu kreveta i razmišljala o svom životu, punom zla što su ga stvorili nevjernici. Da nema nevjernika, njen bi život sigurno išao drugim, veselijim tokom. Ne bi toliko plakala, ne bi se tolike ružne stvari dogodile. Ali nevjernici su ruka zla, oni su je doveli do ovoga. Za svoje zlo moraju platiti.
Žena-bomba
Kad je pristala postati ženom-bombom jasno joj je bilo što će se dogoditi: dat će svoj život za svoju vjeru i za svoju potlačenu braću. Umrijet će kao mučenica, ali umrijeti neće: umrijeti će samo nevjernici oko nje, a nju čeka novi život, pun nagrade za mučeništvo, na mjestu u kojem nema nevjernika, patnje i boli. Upoznala je svog "kontrolora", brata u vjeri koji će učiniti ono što ona možda ne bi mogla sama: kad bude u najvećoj gužvi, on je taj koji će aktivirati njene bombe. Ona, rečeno joj je, ništa neće osjetiti – nema boli, nema patnje, tek trenutna smrt koja se pretvara u blaženištvo mučenika vjere.
Oni drugi, nepoznati ljudi oko nje, rekli su joj – to su tek hodajući leševi, ionako već mrtvi, jer biti nevjernikom znači biti neživim, biti životinjom a ne čovjekom; kad bude otišla u grad, u najveću gužvu, neka ne gleda na žene kao žene, niti na djecu kao djecu: nevjernici su to, svi pod vlašću zla, svi su zaslužili da umru, a djecu, ako joj prorade majčinski instinkti, neka shvati kako će ih spasiti od života među nevjernicima, već osuđene i proklete. Oko nje bit će tek neljudi, čudovišta od onih koja su njoj i njenoj braći i sestrama nanosila bol i patnju: gdje su ti ljudi bili kada su oni krvarili? Za to su zaslužili smrt.
I baš prema dogovoru sa svojim kontrolorom, pripremala se odjenuti svoj smrtonosni teret i izaći u žustru novogodišnju noć, tražeći pogodnu gomilu nevjernika da se među njih umješa, a kontrolor će sa sigurne udaljenosti promatrati. Ona ne treba učiniti ništa, samo stremiti što većoj gomili, po mogućnosti pronaći neku javnu osobu. Ne zna kada će umrijeti – kontrolor će, kad ocjeni kako je trenutak pravi, poslati SMS poruku na telefon vezan na eksploziv. Smrtonosni SMS raznijet će nju i po mogućnosti što više nevjernika oko nje. SIM kartica je nova, nedavno kupljena na kiosku; nitko ne zna njen broj osim kontrolora i nema opasnosti da itko drugi aktivira bombu.
SMS na telefon smrti
Tako jednostavno, tako prikladno. Znala je da bi ova noć mogla biti odlučujuća, pa iako je već nekoliko puta tako šetala gradom, kontrolor nije poslao SMS poruku na telefon smrti; uvježbavali su napad - da se navikne na teret kojeg nosi, kako bi u odlučujućem trenutku bila mirna i pribrana, kako je strah od neminovne smrti ne bi izdao grčem na licu, znojenjem, strahom ili možda paničnim odbacivanjem bombe. Nakon višekratnih simulacija, znala je da je ovo možda taj dan, kako će njen teret ovaj put možda biti aktiviran, jer prilika je dobra. A opet, možda neće, možda će i danas ponovo prošetati ulicama i vratiti se u svoj stan. Kontrolor zna bolje, on je taj koji odlučuje.
Ali, bila je spremna umrijeti, i sa sobom ponijeti što više nevjernika – žena, djece, bilo koga, jer nitko nije nevin i svi zaslužuju smrt, režiranu dramu sa jednim režiserom, jednim glumcem i što je moguće više statista.
Pripremala se u svom malenom stanu. Uskoro će izaći na ulicu i potražiti najveću grupu, u nadi kako će upravo ona biti ta koja će ih kazniti za zlo, nadajući se kako će pobiti što je moguće više nevjernika. Pomalo se i radovala jer znala je da je čeka vječni život, a njih vječni oganj. Nadala se kako će ovaj put eksploziv biti aktiviran, konačno, da i njen paćenički život dobije jednu svetu notu mučeništva, da bude ispunjen ultimativnim žrtvovanjem za vjeru i naciju, da sutra drugi pričaju: nevjernici u stravi, a njeni sa divljenjem o njenoj svetoj žrtvi!
Sretna Nova godina!
U isto vrijeme, davatelj GSM usluga čija kartica je bila u paklenom telefonu, pokrenuo je standardnu proceduru: da bi se smanjila zagušenja oko ponoći i uz to vezano smanjenje profita, kad narod masovno krene porukama čestitati jedni drugima... umjesto u ponoć, nekoliko sati prije Nove godine svim svojim korisnicima davatelj je poslao SMS poruku u kojoj im čestita sretnu Novu.
Ova priča nije izmišljena, ona je stvarna, dramatizirana realnost. Ljudi bombe koje netko aktivira daljinski koristeći najobičniji poziv (ili SMS) na mobilni telefon koji zatim aktivira detonator nisu izmišljotina, niti je korištenje mobilnog telefona za daljinsko aktiviranje nekakvih naprava stvar koja je izmišljena jučer.
Ono što fascinira u ovoj priči jest (srećom) glup previd terorista koji su se vjerojatno osigurali od slučajnog aktiviranja bombe tako što su izabrali SIM karticu čiji broj nitko ne zna i kojeg nitko neće nazvati. Ono čega se nisu sjetili bila je želja davatelja usluge da svim svojim korisnicima pošalje čestitku, što je jedna posve automatizirana funkcija koju pokrene netko od nižerangiranih djelatnika, upiše tekst čestitke, a sustav se sam pobrine da baš svim svojim korisnicima – pošalje SMS poruku.
Kako ukinuti pristup Internetu?
Da je u ekipi terorista bio netko tko je dovoljno upoznat sa tehnologijom, ova tragikomedija ne bi se dogodila; no, njihovo nepoznavanje tehnologije zaista je spasilo desetine, možda i stotine života.
Ovo je zapravo primjer kako nepoznavanje tehnologije nekad okrene na dobro.
No, razmotrimo malo i nedavne događaje u Egiptu, ozbiljne političke nemire i odluku egipatske vlasti da građanima ukine pristup na Internet, pravilno ocjenivši kako je moderna tehnologija (mobilni telefoni i Internet) postala glavnim komunikacijskim kanalom građanstva, onih mlađih, ali u takvim situacijama i onih starijih.
SMS, Facebook, Twitter, YouTube... sve redom mediji koji su u stanju informaciju u gotovo realnom vremenu poslati milijunima ljudi u zemlji i izvan nje. Informacija koja se probije do Interneta postaje informacija koju više nije moguće zaustaviti, pa je zato jedina logična stvar – onemogućiti građanima korištenje tih kanala. Isprva su zaustavljeni samo Facebook i Twitter, ali kasnije je gotovo sav Internet promet u i iz Egipta ukinut, a ostavljene su vjerojatno samo vlasti bitne infrastrukturne stvari.
Ograničavanjem pristupa tehnologiji egipatska je vlada pokušala ako već ne spriječiti, onda barem usporiti razmjenu informacija među građanstvom: manje razmjene informacija, teže organiziranje otpora.
Tehnološki krpež probio je blokadu
Međutim, njihovo poznavanje tehnologije možda jest bilo primjereno, ali nedovoljno: odmah po ukidanju tog komunikacijskog kanala, građani su počeli stvarati nove: informacije su se razmjenjivale telefonima, modemima, faks uređajima, radioamaterskim stanicama, paket radijem i, najparadoksalnije od svega – spajanjem na Internet pozivanjem pristupnih točaka izvan Egipta. Jedan ISP u Francuskoj je čak javno obznanio telefonski broj i pristupne podatke koje su egipćani u posjedu modema mogli iskoristiti kako bi se spojili na Internet. Pojavio se i broj u Švedskoj, a malo po malo složena je i stranica sa popisom dial-up veza za stanovnike Egipta. Twitter se koristi kao interface između telefona i Interneta.
Unatoč pokušaju zaustavljanja Interneta kontrolom glavnih pristupnih točaka, ispostavilo se kako je građanstvo našlo načina da fascinantno brzo uspostavi paralelnu infrastrukturu, krpež različitih tehnologija, ali dovoljan da ponovo omogući protok informacija.
Je li egipatska vlada uopće mogla odrezati kompletan pristup Internetu? Možda, da su odrezali sve načine pristupa, što uključuje i zvanje modemom u drugu državu, korištenje satelitskih telefona za pristup Internetu, WiFi, Bluetooth, packet radio... No,nisu (niti je to zapravo moguće). Čini se kako je netko vjerovao da će se rezanjem prve stvari koja vam padne na pamet (veze ISP-a prema van) elegantno riješiti informacijski problem, ali nije računao na inventivnost građana.
Tko je pobjedio?
Povezati se na Internet zaista može na mnoštvo načina, ne samo onih par za koje zna obično građanstvo. Naravno, nitko se neće truditi oko tih hackova u vrijeme mira, no kad se dogode ozbiljne stvari, proradi mašta i – što je važnije – ljudska solidarnost.
Tko je pobjedio? Onaj koji zna više o tehnologiji; u ovom slučaju to je neizbježno građanstvo, jer se u toj masi nalaze ljudi koji itekako poznaju tehnologiju i imaju snažan motiv za kreativnim rješavanjem problema.
U oba ova slučaja, onom prvom blesavom, i ovom drugom, pokazuje se kako poznavanje tehnologije zaista znači prednost. Ovo su svakako dva ekstrema, svaki na svojoj strani skale, ali zajedničko im je što se jedna stvar ne bi dogodila da je bilo dovoljnog poznavanja tehnologije, a druga se stvar dogodila upravo zbog dovoljnog poznavanja tehnologije.
Znanje je moć. Slobodno možemo reći i – pitanje života i smrti.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
