Ako ste zadnjih tjedan dana pratili stanje cijena na zagrebačkim tržnicama, supermarketima i mesnicama, mogli ste primijetiti ogromne razlike u cijenama na istim artiklima, koje bi u najmanju ruku trebale zagolicati interes prosječnog potrošača, no dojma sam da se to kod nas ipak ne događa. Čini se da naši potrošači jednostavno plaćaju ono što se od njih traži, ne promišljajući uopće zašto to rade. Kao da je prisutna duboka nezainteresiranost za tu problematiku. Naravno, nitko ne tjera ljude da kupuju stvari koje su i duplo skuplje od konkurencije, no onda se pitamo je li razlika u kvaliteti uistinu takva da se isplati platiti komad mesa čak 22 kune više. Kaos? Naravno da ne. To je jednostavan zakon ponude i potražnje. Skuplji se artikl ne bi prodavao po toj cijeni da ne postoji klijentela koja je spremna za to platiti veći iznos, vjerujući prije svega da u toj razlici plaćaju upravo kvalitetu, no čini se da je pojam omjera cijene i kvalitete danas sve bliži točki u kojoj to više nismo u stanju izmjeriti. Prije svega radi toga, što je kvaliteta u zadnje vrijeme pod velikim znakom upitnika.
Duboka nezainteresiranost ili jednostavno neinformiranost?!
Svaka čast onima koji zaista mogu stajati iza toga što proizvode i prodaju, no u vrijeme kad se u Hrvatskoj više isplati namirnice uvoziti izvana, a ne proizvoditi svoje, kad je propise očito vrlo lako zaobići, kad se kriteriji određivanja kakvoće namirnica sve više spuštaju, kad održivi razvoj lako ustupa mjesto turbokapitalističkom grabežu, pojam kvalitete više nema svoju težinu. Time je i vrijednost, odnosno cijena te "kvalitete" jako upitna i tjera nas da budemo pametniji kupci. Kaos? Da. No, pamet i red dolazi s informiranošću. Smatrate li se dobro informiranima?
Čini mi se da se na tržištu stvara ozračje koje samo dodatno zbunjuje potrošača. S jedne strane jeftino se prodaje roba (najbolji su primjer supermarketi-diskonteri) kojoj samo što nije istekao rok trajanja, dok se s druge strane forsira privid ekskluzivne kvalitete na nekim proizvodima (primjerice "domaće" uzgojeno voće, povrće i meso koje se uglavnom prodaje na tržnicama) kojima je vrlo često teško provjeriti tu ekskluzivnu kvalitetu jer nemaju potvrdu o istoj. Kaos? Da. Kupac je na taj način primoran sređivati kaos na tržištu po principu pokušaja i pogreške. Lanac prosudbe izgleda otprilike ovako: Vjerovati, platiti, probati i (ne) vratiti se. Nažalost, potrošač je jedini taj koji mora odrediti je li proizvod uistinu toliko kvalitetan koliko mu cijena sugerira, no potrošač time dobiva moć koje nije niti svjestan. Dobiva mogućnost da ukoliko nije zadovoljan kupljenim, slijedeći put zaobiđe tog trgovca ili proizvođača i jednostavno ga bojkotira. Iz aspekta jednog kupca ništa se neće promijeniti, no kad bi svi kupci tako radili, trgovac ili proizvođač izgubio bi svoju klijentelu i počeo bi propadati, što bi ga natjeralo da sam uspostavlja pravedni omjer kvalitete i cijene. Potrošači su ti koji utječu na formiranje cijena i u mogućnosti su ih mijenjati. Sve ovo zvuči jako banalno, no ja sam se uvjerio iz vlastitog primjera da je to moguće. Na taj način se može kontrolirati kaos, pitanje je samo htijenja.
Kaos kao propis
Cijene bi se na tržištu mogle vrlo lako nivelirati kad ne bi nedostajalo standardizacije koja je u nas rezultat administrativno-organizacijskog kaosa koji omogućava laku zaradu preprodajom, a time i financijske probleme u koje smo kao država upali. Ulaskom u Europsku Uniju, Hrvatska će zasigurno riješiti administrativno-organizacijski kaos, no u biti doći će samo do zamjene tog kaosa biološko-tehnološkim kaosom koji će omogućiti širenje GMO proizvoda po hrvatskim gospodarstvima. U Hrvatskoj je GMO dozvoljen u Zagrebačkoj, Osječko-baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji. Zanimljivo, baš u hrvatskoj žitnici. Ono što se zapravo da zaključiti je, da je kaos ušao u zakone i propise koji bi trebali raditi na redukciji kaosa i uvođenju reda. Možda nije ušao, možda je oduvijek tamo. Najviše u cijeloj toj priči gubi hrvatski proizvođač, kojem međunarodna konkurencija (mađarski i makedonski proizvođači voća i povrća, roba široke potrošnje iz Kine, meso iz Brazila, BiH i Srbije, itd...) i jaki uvozni lobi uništava posao, pa i mogućnost da po povoljnim cijenama plasira svoje proizvode na hrvatsko tržište.
Svi smo tim kaosom toliko desenzibilizirani, da nam je cijena Eurosupera 95 i 98, skočila na 8,50 kuna a da nitko nije protiv toga rekao niti riječ. Svojedobno su se lomila koplja oko toga da cijena ovog goriva ne smije nikako prijeći granicu od 8,00 kuna. Sjećam se tog "kokošinjca" koji je ipak zaustavio cijenu na 8,00 kuna. Evidentno je sve stvar toga koliko se dugo i jako može narodu "stezati remen", dok se svi ekonomski problemi u državi rješavaju dizanjem novih kredita. Toliko se mediji bave aferama u Ini i Sanaderom, da više nitko ne primjećuje takve lukave dobro isplanirane poteze za "jahanje" po krajnjim potrošačima. Toliko smo kao potrošači izgubili kompas, da od stabala ne vidimo šumu. Gutamo dobro izrežirane političke farse, kao što gutamo i ostali medijski "fast food", dok za to vrijeme neki majstor na vrhu puni džepove i smije se. Karavane prolaze, a psi više niti ne laju. Kaos? Apsolutno. Kakav nam se tek kaos sprema...
Domagoj Šojat je urednik portala Supermarketi.info.
